O ljepoti Zagreba i uspjehu mnogih rođenih Zagrepčana znaju već i “ptice na grani”. Odlučili smo “obrisati prašinu s nekih knjiga” i pisati o životu i radu mnogih, premalo poznatih, Zagrepčanki.
Kao nekadašnje selo nadomak Zagreba, na južnim obroncima Medvednice, smjestile su se Šestine. Osim po narodnoj nošnji s mnoštvo detalja i crvenim kišobranom, stanovnice ovog sela u starom su Zagrebu bile poznate i kao pralje.
Vrijedne su Šestinčanke svoje usluge pranja rublja davale situiranim Agramerima. Gradskim je damama odgovaralo da im one krajem tjedna donose čistu odjeću, stolnjake i posteljinu, a odnose prljavu. Ovisno o mogućnostima i uvjetima, rublje bi nosile u pinklecima, tj. svežnjima, ili pletenim košarama koje su balansirale na glavi.
Pojavu koja je izgledala kao točka u cirkusu, Šestinčanke su uspijevale tako što su smotale rubac i savile ga u krug pa položile na glavu, te na njega stavile košaru, koju su pridržavale rukom.
Tako su pješke hodale od centra Zagreba do svojih domova, a ponekad su imale i prijevoz. No, kočije koje su vukli konji prevozile su isključivo teret, dok su seljanke morale cipelcugom. Odvoz i dovoz čistog i prljavog rublja odvijao se nedjeljom.
Sam proces pranja bio je dugotrajan i zahtjevan. Žene su na potoku Kraljevcu, većinom u današnjoj ulici Potočani, provodile mnoge sate održavajući gradsku odjeću.
Rublje su slagale u parenicu, drvenu posudu s otvorom na dnu. Nad otvor se stavljala slama i to tako da voda može polako kapati van. Kotao u kojem se nalazila voda, pralje bi naložile i čekale da ona zavrije i u njoj se otopi kamena soda.
Potom, vrelu bi vodu ulijevale u parenicu s rubljem. Njega su zaštitile čistom krpom, preko koje su sipale pepeo. Voda se lila preko pepela i dodavala dok god se cijela posuda nije ispunila vrućom vodom, a na otvor kroz slamu nije počela teći čista voda.
Potom bi maknule slamu, začepile otvor i ostavile rublje da se namače.
Idući korak u procesu pranja zahtijevao je snagu. Rublje se izvadilo iz parenice i u drvenom koritu nosilo na potok. Tamo su pralje koristile sapune, posebne četke i rifljače kako bi očistile rublje.
Zimi se proces prilagođavao vremenskim uvjetima. Vatra za zagrijavanje vode u željeznim loncima ložila se uz potok. Služila je za grijanje ruku Šestinčanki prilikom pranja. Šestinski su muži pak svojim majkama, suprugama i sestrama sjekirom razbijali led koji je zimi znao prekriti potok.
Svaka od pralja imala je svoje mjesto, tzv. prališće, te se do toga držalo. Običaj se pranja rublja za gradsku gospodu održao sve do druge polovice 20. stoljeća, kad za time više nije bilo tolike potrebe.
U Šestinama je poznata i pjesma “Po prigorju”, koja pjeva o nestašnosti mladih djevojaka koje su prale na potoku.
“Po Prigorju na potoku deklice pereju, pa se mlade i vesele grohotom smejeju. Ne smejte se deklice, hude su vam mamice, kaj bi moći saki dan, na spominek ziti van, samo vu nedelju, jen čas je veselju.”
U čast praljama koje su čistima održavale svoje selo, ali i grad Zagreb, lokalna je vlast podigla spomenik koji prikazuje pralju, a smješten je uz potok, na lokaciji gdje su Šestinčanke nekoć svakodnevno prale.
