O ljepoti Zagreba i uspjehu mnogih rođenih Zagrepčana znaju već i “ptice na grani”. Odlučili smo “obrisati prašinu s nekih knjiga” i pisati o životu i radu mnogih, premalo poznatih, Zagrepčanki.
Epitetom najljepše Zagrepčanke do danas se kiti jedna glumica. Ljerka Šram rođena je 19. siječnja, na današnji dan, davne 1874.
O njenoj ljepoti raspisale su se novine, tadašnji pjesnici, ali i moderni povjesničari. Jedan od najpoznatijih zapisa je onaj Antuna Gustava Matoša.
“Gledajući našu Šramicu, imate taj osjećaj slučajnosti: kao da se slučajno među nama rodila, kao da je u Zagrebu slučajno odrasla kći kakvog Lovelacea i kakve Ade Bryon. Zato ona nije toliko gospođa Lj. pl. Šram, koliko prava pravcata lady Šram. Njena spoljašnost ima sve odlike dame engleske aristokracije; kožu – krv i mlijeko, plavu zlatnu kosu, vječni djetinji tip, velike modre oči, energičan bajronski podbradak. Visina srednja, ali stas je tako pravilan, da je naoko mnogo viša”, objavljeno je u novinama.
Napisao je to Matoš povodom obljetnice 25 godina njena umjetničkog rada. Tad je Ljerka imala već 38 godina i bila ozbiljno bolesna. Bolovala je od sušice, tad neizlječive bolesti.
Ova rođena Zagrepčanka bila je glumica koja se proslavila mnogim odigranim ulogama, a zapamćena je ona dječaka kojeg je igrala u “Slavi umjetnosti” koju je tumačila na svečanom otvorenju HNK u Zagrebu 1895. kad je u publici bio i car Franjo Josip. Legenda govori da se i njemu fizički dopala.
Ipak, u povijest grada upisala se kao protagonistica jedne od najljepših ljubavnih priča koju je Zagreb ikad imao. Drugi dio ove ljubavne priče bio je zagrebački liječnik Milivoj Dežman koji je s glumicom odrastao, a bio je dobar prijatelj njezina brata. On ju je godinama pratio u stopu, te mu je Ljerka pred njegov odlazak u Graz na studij koketno obećala da će ga čekati.
Da se tog obećanja nije pridržavala, Milivoj je saznao na grozan način. Nakon preseljenja u Beč, do njega su stizale glasine da je Ljerka nevjerna. Dokaz mu je stigao u obliku plakat najave predstave u kojem je Šram po prvi put oslovljena kao gospođa, a ne gospođica.
Njeno srce osvojio je Aleksandar Isaković, bankovni činovnik koji je bio nećak Ljerkinog kazališnog mentora Mandrovića. Smatra se da je obećanje dano Dežmanu prekršila jer je Isaković bio jako zgodan, dok je Milivoj izgledom bio neprivlačan.
Ono što će uslijediti bili su najgori trenuci u privatnom životu mladog liječnika, što je zabilježio u svojem intimnom dnevniku. “Fakat je da sam zaljubljen, a ona nije. I da po svoj prilici nikad neće ni biti. Radio sam sve za nju, a sad mi je sve veselje otišlo… Pa, ipak čekam, osobito kad mi logika veli da ona mora doći opet k meni…”
U maniri prave sapunice, brak Isakovića i Šram je bio kratkog vijeka. Zbog pronevjere u Prvoj hrvatskoj štedionici, Isaković nestaje iz Zagreba, ostavljajući Ljerku samu s njihovim sinom.
Ovaj događaj bio je prekretnica u Dežmanovom životu. Više no ikad ranije, bio je ustrajan da dođe do naklonosti žene koju voli još od tinejdžerskih dana. Paralelno je gradio liječničku i autorsku karijeru. Pisao je za kazalište, te u svakom komadu jednu ulogu namijenio Šramici, sve je radio kako bi joj se svidio.
Vrijeme će ići Dežmanu u korist, pa će se ovo dvoje ipak spojiti. Neće mu smetati ni gradska ogovaranja, te će njih dvoje živjeti zajedno bez sklapanja braka, a Milivoj će o Ljerkinom sinu Saši Isakoviću brinuti kao da je njegov.
Inicijativa otvaranja bolnice za plućne bolesti, koja će niknuti na obroncima Medvednice, krenula je od Dežmana, nakon što je Ljerka dobila tuberkulozu. Ljubavna je priča bila povod otvaranju prve specijalizirane bolnice tog tipa na jugu Europe, poznate i kao Brestovac.
Svoj kraj Ljerka je dočekala u naručju Milivoja, te kad se predala bolesti on je bio taj koji ju je položio u lijes.
