Prije 40 godina, centar Zagreba uopće nije bio onakav kakvog ga danas pamtimo. Tkalčićeva i Opatovina nisu bile načičkane kafićima i restoranima, već su služile kao igralište za za kvartovsku djecu.
Zavirite u povijest čuvenog zagrebačkog salona: ‘Frizure sam radila i Jovanki Broz’
Ono što danas znamo kao centar grada, gdje se iznajmljuju luksuzni stanovi po 1000 i više eura mjesečno, tada je bio kvart za siromašne ljude iz radničkih obitelji koji su živjeli vrlo skromno.
Takav je Zagreb bio krajem sedamdesetih i u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, pripovijeda nam Andreja Tonč, Zagrepčanka koja je odrasla oko Tkalče i Opatovine. Svoja sjećanja života na Gornjem gradu i njegovoj okolici sabrala je u zbirku priča “Moja priča o Zagrebu”.
Ljudi su dijelili kupaonice
U njoj se, na 170 stranica, nalaze štikleci iz njenog odrastanja u zagrebačkoj jezgri, a napisala ih je kako bi sačuvala sjećanje na grad koji se kroz desetljeća munjevito preobrazio i koji postupno nestaje. Počela je s blogom i objavama na društvenim mrežama te se, potaknuta pozitivnim reakcijama čitatelja, odlučila na izdavanje knjige.
Kao dijete ‘plazila’ je po parkovima i ulicama središta te nam opisala prizore koji bi danas prosječnom prolazniku bile neprepoznatljive.
“Bilo je normalno da se igramo na ulici, pogotovo kad s radom završe Dolac i Opatovina. Stari bi sjedili uz štandove, pili kavu, slušali utakmicu na radiju. U tom skromnom načinu života ljudi su bili u situaciji da su mnogi dijelili sanitarni čvor, na podu imali zemlju, a preko toga linoleum.
Kultna gostiona u Skalinskoj
Tkalčićeva i danas predstavlja jednu fasadu, ali ako uđete u većinu dvorišta i danas, vidjet ćete da je situacija kao i prije 40 godina. Skalinska je oduvijek bila mračna, vlažna ulica”, prepričava nam Tonč.
U prostorima danas čuvenog restorana Nokturno tada se nalazilo skladište za trgovce s placa, a u osamdesetima taj je prostor bio pretvoren u diskoteku.
Baka Žunka Zagrepčanima je dobro poznata, no ovo o njoj znaju rijetki: ‘Više od 70 godina to radi’
“Zvao se Podmornica. Na žalost, nije preživio jer je, kao i svaki disko, tražio da se plaća upad i imao skuplju pijaču. Lokalni dečki, očevi, muževi nisu htjeli to plaćati”, prisjeća se autorica. Preko puta nalazila se, kako kaže “prava kultna gostiona” kojoj je posvetila i posebnu priču.
“Ja ju pamtim kao Skalinadu, ali moj otac kaže da je bila Grička vještica. Danas da postoji ta gostiona u tom autentičnom obliku, ona bi bila apsolutni hit”, kaže.
Skalinska je djeci s Tkalče zapravo bila omiljena, ali zbog jedne druge stvari. Zimi je ta ulica, naime, djeci bila omiljeno sanjkalište. To je i jedno od njenih najdražih sjećanja iz djetanjstva.
Iz grada je otišao život
“Cijeli život je bio oko Dolca. I, kad bi Dolac prestao s radom, mi bismo uzeli sanjke. Skalinska je bila odlična jer je bila super da se zaletiš, mogao si preći i Tkalčićevu. Okupilo bi se djece iz drugih ulica”, prisjeća se.
Hodati gradom koji u to vrijeme nije bio prepun turista bio je potpuno drukčiji doživljaj, nastavlja ona dalje. “Volim promovirati grad i veselila sam se kad su turisti otkrili Zagreb, ali ovo je sad već postalo previše. Vrlo je malo perioda u godini kad možemo reći da grad napokon može odahnuti”, govori.
Navala turista i velike promjene možda su grad urbanizirale, ali, s žaljenjem kaže Tonč, kao rezultat centar grada ostao je bez života. “Impresivno je prošetati Tkalčićevoj, vidjeti restorane i kafiće. Ali žrtva toga je da iz tog dijela grada otišao život. Još je vrlo malo ljudi koji ondje još žive.
Nekada mjesto klasnih podjela, danas turistička atrakcija: Stara dama slavi 133. rođendan
Vlasnici apartmana koji dočekuju turiste nisu ni Zagrepčani, već poslovni ljudi koji vide da je to dobra niša, koji su kupili stan i uredili ga”, govori nam.
A grad je, prisjeća se, tada bio pun života, a susjedi su bili povezani. Bilo je nezamislivo hodati pored susjeda i ne pozdraviti se te razmijeniti koju riječ, a gospođe kavu nisu pile u kafićima, nego jedna kod drugih.
Ludilo za vrijeme Univerzijade
“Sjećam se da su se moja baka i njena susjeda Marice znale svađati jer nisu više znale kod koje je bio red za otići na kavu. Toga više gotovo i nema”, smije se. Kad bi išle do dućana, žene su se obavezno morale srediti, ili u najmanju ruku na usne staviti malo ruža.
“Meni je to ostalo do dana današnjeg. Čak i ako mi se ne da šminkati, glavno mi je da sam počešljana i da si stavim barem malo boje na usne. Pazilo se kako izgledaš. Vodilo se računa da, koliko god imaš malo, da si u tom malom, skromnom i siromašnom uredan”, prisjeća se.
Prava eksplozija u razvoju grada dogodila se krajem osamdesetih, uoči i za vrijeme Univerzijade. Nastali su kompleks Cibone, Jarun, izgrađeno je devet novih košarkaških dvorana. U centru grada vrijeme Univerzijade označilo je uređenje Trga bana Jelačiča i iskapanje Manduševca. To je razdoblje Tonč također pokrila pričom u svojoj knjizi.
“Što se tiče trga, to je bilo jedno veliko uzbuđenje, pogotovo kad se objavilo da će se Manduševac otkriti. Ne znam s čim bi usporedila koliko je to tada Zagrepčanima značilo. To je bilo nevjerojatno.
Tisuće mladih na ulicama
Istovremeno, to uređenje je trajalo, pa je trg bio raskopan stalno. I da danas imamo takve radove ne znam je li bi današnji ‘živčeki’ podnijeli to. Ljudi su tada bili ludi od radova. To je bila takva atrakcija da smo mi u školi na likovnom imali zadatak da nacrtamo uređenje trga”, smije se Tonč.
Turisti se ne mogu nadiviti zagrebačkom slikaru: Na ulicama Zagreba stvara fascinantne slike grada
Grad je tada bio živ kao nikad do tad, prisjeća se dalje. Ljudi su živjeli noću i danju i gotovo nitko nije spavao. “Evo, ježim se sad kad se sjetim. Oni mladi koji su sudjelovali u sletu, posebnom koreografiranom nastupu, bili su posebno ponosni.
To su bile tisuće. Oni koji su bili izabrani da sudjeluju su bili toliko oduševljeni s kostimima i tom privilegijom, neki od njih danima nakon su hodali u toj odjeći. Bili su toliko sretni da su imali priliku sudjelovati u tome, imali su priliku napraviti nešto za svoj grad”, kaže.
Zagreb je to kojeg se Andreja Tonč u svojoj knjizi rado prisjeća, i koji na ovaj način pokušava sačuvati. No, postoje stvari koje bi joj nedostaju te za koje vjeruje da su zauvijek izgubljene.
“Tu su, za početak, ljudi koji više ne žive u ovom dijelu grada, jer su otišli nakon što se grad počeo razvijati. Tu su i ljudi koji su otišli zbog potresa.
Više ne stignemo piti kavu
To za posljedicu ima otuđenje. Više ne stignemo piti kavu s drugima. Nedostaje mi više zelenila, više djece u parkovima, pogotovo tu u centru. Mislim da polako nestaje život”, kaže nam.
Nedostaju joj i mali obrtnici kojih gotovo pa više nema – a oni koji još uvijek postoje jedva preživljavaju. “Ako vam treba šnajder ili šuster, to će se teže pronaći. Čak i frizeraji mnogi odlaze”, govori.
Nedostaje joj, kaže, i red kakav je nekad vladao gradom. Ljudi bi htjeli da im je čisto i sređeno, a to nije posao samo gradskih službi, ističe naša sugovornica. “Nekad je postojao red. U osamdesetima se smeće iznosilo van, ali znalo se u koje vrijeme se to radilo i gdje. Danas nema šanse da se to ispoštuje”, govori.
Za kraj, dotaknula se i pitanja doseljenika u Zagreb, s obzirom na to da neki Zagrepčani znaju prigovarati na “dotepence” koji ne poštuju način života lokalnog stanovništva.
Zagrepčanin izgradio najljepšu kuću u gradu: Po jednoj stvari je potpuno drugačija od svih ostalih
Ljudi su postali komotni
“Mi smo i prije imali dotepence, ali oni su nekad jako pazili kako se ponašaju. Učili su kako se ponašati u gradu i gledali su, pitali, slušali prijatelje i susjede. Većina Zagrepčana se od nekud dotepla, to nije upitno. Ali razlika između nekad i sad je što je nekad postojao veći odnos poštovanja prema tome da si došao u novu sredinu i da se moraš prilagoditi.
Danas su ljudi jako komotni i to se održava na njihove navike, komentare, kritike. To je jedno drugo društvo. Ali to isto će vam ispričati i domaći Splićanin”, govori.
Knjiga “Moja priča o Zagrebu” može se kupiti za 19.90 eura direktnom narudžbom kod autorice na njenoj web stranici. Dostupna je i u knjižarama “Hoću knjigu”, knjižari”Tvoja knjiga” na Trešnjevci te sveučilišnoj knjižari i antikvarijatu Dominović”.
