O ljepoti Zagreba i uspjehu mnogih rođenih Zagrepčana znaju već i “ptice na grani”. Odlučili smo “obrisati prašinu s nekih knjiga” i pisati o životu i radu mnogih, premalo poznatih, Zagrepčanki.
Slava Raškaj, iako nije rođena Zagrepčanka, već iz Ozlja, svoje je akvarele stvarala u Zagrebu gdje je živjela, a nerijetko je slikala u gradskim parkovima. Nekadašnji Zavod za gluhonijemu djecu u Ilici, danas nosi ime po njoj, te se naziva Centar za odgoj i obrazovanje Slave Raškaj.
Gluhonijema slikarica školovala se u bečkom internatu za gluhonijemu djecu. Nakon toga stiže u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Valja naglasiti da je još krajem 19. stoljeća društvo marginaliziralo gluhonijeme osobe, smatrajući ih duševno zaostalima. Unatoč tome, Raškaj je u Zagrebu završila tečaj za umjetno obrtno risanje u Kraljevskoj ženskoj stručnoj školi u Zagrebu.
Svoje prve “poduke” iz slikarstva dobila je od dvojice velikana hrvatske moderne, Vlahe Bukovca i Bele Čikoša. Njen prvi susret s Bukovcem završio je neslavno, jer je glatko odbio pozabaviti se s Raškaj i njenim početničkim radovima. No, samo godinu dana kasnije, Slava je imala vlastiti atelje.
U iličkom Zavodu za gluhonijemu djecu nekoć je bila bolnica, te su njene prostorije nakon otvorenja bolnice Sestara milosrdnica u Vinogradskoj pripale Zavodu. Među njima bila je i nekadašnja mrtvačnica bolnice, koju je ravnatelj zavoda, inače Raškajin skrbnik i prijatelj, pretvorio u skromni atelje.
U svježe oličenom prostoru osjećao se miris pljesni zbog vlage, dok je na sredini tog ateljea bio dugi stol, a na njemu dva-tri kista, čaša vode i kutijica s bojama. Tamo je nastala većina njenih slika mrtve prirode, obavijenih melankolijom i hladnoćom, kao svojevrsni odraz mjesta u kojem su nastale.
Njen mentor i uzor postao je Bela Čikoša koji ju je za razliku od Bukovca, pristao mentorirati mladu slikaricu. Slava je čitave dane slikala u svojoj mrtvačnici prenamijenjenoj u atelje, a odlazila bi jedino kad je djela nosila Čikoša na ogled.
S prijateljicom Lenkom Otoić odlazila je do Botaničkog vrta, na Ksaver i u Maksimirski park. Opremljene suncobranima, stolcima za rasklapanje, štafelajem i kovčežićem s bojama, djevojke su postavile svoje papire tako da bi ih čavlićem pribile na dasku. Njeni maksimirski lopoči rodili su je tako jednog sunčanog zagrebačkoj jutra.
Njen kratak život završio je 1906., kad je imala svega 32 godine. Preminula je u umobolnici u Stenjevcu, današnjoj Klinici za psihijatriju Vrapče, od posljedica tuberkuloze. Pokopana je na stenjevečkom groblju. Devedesetih godina prošlog stoljeća njeni su ostaci prebačeni na groblje kraj crkve Sv. Vida u Ozlju.
