Problemi Zagrepčana o kojima se malo ili uopće ne govori zbog straha od osude, situacije koje se ponavljaju iz dana u dan, a na koje nadležni ne reagiraju, svakodnevni suživot sa susjedima u kvartu, pregled tjedna na jedan poseban način iz perpektive žene koja živi u Zagrebu – sve su to teme ove kolumne koju piše jedna Zagrepčanka.
“Moj Zagreb tak imam te rad”, pjevao je Ivica Šerfezi… “Sa ničim na svijetu te mijenjal ja ne bi…” Pjevala bih i ja to rado ujutro dok, jedva dišući, hodam zagrebačkim ulicama na posao, ali nikako se ne mogu natjerati na to jer bih nekako radije pobjegla negdje na selo na čisti zrak. Evo jutros sam od Gredelja preko Autobusnog kolodvora od smrada ispušnih plinova automobila minimalno disala jer mi se ne udiše taj otrov. Jugo je stislo pa se valjda sve držalo pri dnu i gušilo pješake čak u 7 ujutro. Auto na autu, po jedna osoba u njemu, nepregledne kolone – i nikakvog rješenja za to. I tako svaki dan. Što je ovo? Sad dolazi ljepše vrijeme i trebala bih krenuti biciklom na posao, ali opet imam isti problem – auta je toliko da se nadišem otrova iz auspuha, nos mi se začepi od prašine, smrdim po ispušnim plinovima.
Zagrepčanka u šoku: ‘Zakoračila sam na nogostup, a onda sam pogledala iza sebe i zgrozila se’
O opciji javnog prijevoza davno sam prestala razmišljati jer kad se oslonim na nju tada redovito kasnim na posao. S nostalgijom se sjetim dana korone kada su se svi bojali jedni drugih pa su radili od doma, nisu izlazili, nije bilo gužvi – kako na cestama tako ni u trgovinama gdje ti sad pojedinci opet dišu za vratom dok čekaju u redu iza tebe. Gurkaju laktovima, dahću ti za vratom, nemaju vremena, nestrpljivi su… No, vratimo se na promet.
Tri auta, žive u 60 kvadrata
Priča mi susjeda iz nebodera kako je njezin tek punoljetni sin položio vozački ispit i kako su mu kupili neki polovni dizelaš. I tako sada obitelj, koja živi u stanu od 60 kvadrata, ima tri automobila. Mama, tata i sinek – svi voze ujutro na posao – dizelaše, naravno. A kad se vrate s posla onda im trebaju tri parkirna mjesta za te aute. S obzirom da je mjesta sve manje po kvartovima, onda su vozači automobilima krenuli okupirati i zelene površine.
Automobila je u kvartu toliko da više nema mjesta za sve, ljudi se parkiraju gdje stignu, zatvaraju druge autima da ovi ne mogu ujutro izaći na posao, svađaju se oko parkinga, psuju jedni druge. Ni na cesti se ne poštuju međusobno – trube ako nisi predvidio kada će zeleno, voze preko crvenog, ne propuštaju pješake… Što bi Šerfezi rekao na današnji Zagreb?
“Ti, najljepši si mi, najljepša popevka življenja si ti. Vu mojemu srcu najljepši si grad, moj Zagreb, tak imam te rad…” Slažem se sa Šerfezijem, i meni je najlepši grad i ja ga obožavam unatoč svemu i ne bih ga mijenjala ni za što. Ali, nekakvog reda bi trebalo uvesti i nekako riješiti probleme koji ranjavaju Zagreb iz dana u dan.
Silnih automobila koji se slijevaju prema centru grada moglo bi biti manje, betonske zgradurine koje niču kao gljive poslije kiše mogle bi malo usporiti svoje napredovanje, zelene površine grada trebalo bi ostaviti na miru, čak ih i povećavati, a ljudi bi trebali više raditi na međusobnom poštivanju i uvažavanju.
Tada ću u miru i s osmijehom na licu pjevušiti Šerfezijevu pjesmicu ‘Moj Zagreb, taj imam te rad’.
