U utorak je obilježena 29. godišnjica vojno-redarstvene operacije Bljesak kojom je 1995. godine oslobođena zapadna Slavonija. Upravo zbog te uspješno izvedene operacije te gubitka teritorija, srpske su paravojne snage dan kasnije, u znak odmazde, bombardirale Zagreb i druge hrvatske gradove.
Srpske pobunjeničke snage su s raketnim sustavom Orkan s kazetnim punjenjem, zabranjenim međunarodnim konvencijama, napali samo središte Zagreba.
U napadima je poginulo sedmero ljudi, uključujući i jednog pirotehničara koji je sudjelovao u deaktiviranju velikog broja zaostalih, neeksplodiranih zvončića, a ranjeno oko 200.
U raketiranju Zagreba 1995. godine poginulo sedmero ljudi: ‘Kći mi je od šoka počela mucati’
Djeca kao djeca
Osim ovih najtragičnijih događaja svaki Zagrepčanin ima neku svoju priču gdje je bio, što je radio i kako je doživio te trenutke. Tako nam je svoju neobičnu priču ispričao jedan Zagrepčanin koji je u to vrijeme bio tek dijete. Pohađao je osnovnu školu, a djeca kao djeca, često nisu svjesni opasnosti niti razmjera ozbiljnosti takvih događanja. Kako je stanovao na području Maksimira dovoljno udaljenom od centra u kojem su padali zvončići on i njegovi prijatelji nisu baš doživjeli razmjer opasnosti.
“U to vrijeme uzbune nisu bile rijetkost, te smo redovno išli u školu, a ako bi zasvirala uzbuna nastava bi se prekidala i išli smo u sklonište u obližnji dom zdravlja i nakon prestanka uzbune vraćali se na nastavu ili pak išli kući ako je proteklo previše vremena.
Tad smo bili već četvrti razred i samo bismo iz skloništa otišli po torbe u školu i otišli kućama. Iako dotad nijedna uzbuna nije značila da se i dogodio neki napad malo smo, kakva djeca već jesu, izgubili strah. Prijatelj i ja smo, umjesto kući, nakon prestanka uzbune otišli k njemu igrati igrice na kompjuteru i umjesto da sam kući došao oko podne nije me bilo barem do 15 sati.”
Dan koji izaziva jezu kod svih Zagrepčana: ‘Sjećam se i kad su ispalili svijetleći grozd’
Nije bilo mobitela
Kako tad nije bilo mobitela, a roditelji su bili na svojim poslovima, priznaje kako su roditelji sigurno negdje poludjeli od brige tih par sati.
“Joj danas kad se sjetim toga. Kad sam napokon stigao kući mama me prebila ko nikad. Iz današnje prespektive roditelja potpuno ju razumijem.. Ne mogu si zamisliti što joj je u tim trenucima prolazilo kroz glavu. Naravno nas dvojica nismo ni znali da je zaista neka bomba pala i bezbrižno smo satima visili na računalu i zaboravili na vrijeme.”
Svjedočanstva brojnih građana su traumatična kao što bi vjerojatno bila i priča majke ovog Zagrepčanina. Ljudi su po gradu nailazili na neeksplodirane zvončiće:
“Bila sam u Zagrebu za cijelo vrijeme trajanja rata, pa tako i kad je Martić granatirao grad. Bila sam na putu za posao i u blizini Zrinjevca nailazila na zvončiće”, prisjeća se ova gospođa, a druga piše: “Da, tada sam išla pješke s posla doma pod uzbunom”, s jezom se prisjećaju svojih iskustava Zagrepčani.
