Povodom obilježavanja Svjetskog dana beskućnika, 10. listopada, zagrebački humanitarci organiziraju humanitarnu akciju kojom žele prikupiti najosnovnije potrepštine za one sugrađane koji se nalaze u teškoj životnoj situaciji. Organizator ovog događaja je poznata zagrebačka humanitarka Vesna Ribarić, voditeljica Facebook inicijative “Od srca do srca za beskućnike i potrebite”.
U ovom članku nećemo, za promjenu, pisati o još jednom slučaju ili problemu beskućništva već o umirovljenici s Ferenščice koja već pet godina, bez bogatih donatora, državnog ili gradskog novca, bez adekvatne podrške institucija, kako državnih tako i gradskih, pokušava pomoći ljudima koji žive na zagrebačkim ulicama, parkovima, kolodvorima, tramvajima, klupama…
Vesna Ribarić zajedno s nekolicinom volonterki iz Inicijative redovito brine o zagrebačkim beskućnicima. Obilazi ih na mjestima u Zagrebu gdje zna da prebivaju, nosi im hranu, odjeću, higijenske potrepštine, razgovara s njima. Neumorna humanitarka pokušava ih izbaviti iz beskućništva, potiče ih da se pokrenu, pomaže im u borbi s birokracijom da si barem malo srede život, potiče ih i pomaže da dobiju zdravstvenu skrb, smještaj, da se odu liječiti od alkoholizma ili koju drugu pomoć trebaju ovisno o svakom pojedinom slučaju.
Jer, za razliku od institucija ove zemlje, Vesna i ekipa volontera pristupaju svakom pojedinom beskućniku, koja god bila njegova priča, s empatijom i ljudskošću i bez predrasuda. 2022. godine zbog svog je rada dobila priznanje “Ponos Hrvatske”.
Zagrebački branitelj bez krova nad glavom: ‘Imam geler u glavi, ova rupa bila je moj dom’
Tko je Vesna Ribarić?
“Vesna Ribarić je magistra prava u mirovini. Ima odraslog sina, odrasle unuke koje su srednjoškolke. Živi sama u stanu na Ferenščici sa svojim mačkom i nema obveza nikakvih osim svoje mačke, ima vremena baviti se ovim.”
Koliko dugo se bavite humanitarnim radom?
“Moja mama mi je rekla da sam prvi dan škole poklonila školski pribor djevojčici do sebe jer ga nije imala. Naravno da sam dobila batina od mame. Ja sam rekla pa dobro, ali ti ćeš mi kupiti, ti radiš, a njezina mama ne radi. I tako. Cijeli radni vijek nešto. Prije sam se dosta bavila s djecom, surađivali smo s Nazorovom, organizirali akcije za djecu naših radnika jer sam radila u HŽ-u.
Kad sam otišla u mirovinu počela sam raditi za jednu slavonsku udrugu kao volonter. Nakon korone i potresa sam se odlučila zadržati na zagrebačkom području pa uz beskućnike pokušavamo pomoći i drugim potrebitima, uz to cijelo vrijeme je tu i Banovina nakon potresa.”
Što je to zbog čega si kažete – ovo ima smisla raditi?
“Uvijek sam ponosna kad dođemo do nekog lijepog rezultata kad vidim da smo pomogli ljudima. Svaka situacija koja završi dobro puni ti srce. Ove godine smo imali dosta takvih situacija. Adaptacija stana siromašnom Damiru na Voltinom, smještaj slijepe zagrebačke beskućnice Emanuele u Mariju Bistricu gdje bi mogla imati svoj trajni dom zahvaljujući jednoj velikodušnoj zagrebačkoj obitelji koja je ponudila svoju vikendicu. Zagrebački branitelj Pero bio je na ulici, a sad je smješten u prihvatilište u Kosnici i čeka dom, liječi se od problema s alkoholom. Branitelja Tomu smo maknuli s ulice, također se liječi i rješavamo mu pitanje smještaja.”
Je li teško pomagati takvima ljudima?
“Ako su suradljivi nije, ako ne pokazuju želju za suradnjom onda ih pustite, onda ih nakon nekog vremena opet pitate hoćemo krenuti i tako. Dam im priliku jedno tri puta da se odluče hoće ili neće. Ako neće onda ste prisiljeni dignuti ruke jer ima i drugih kojima treba pomoć i koji ju žele.”
Vi ipak više dajete priliku čovjeku nego recimo hrvatske institucije, zašto?
“Čim se našao u situaciji da je beskućnik znači da mu se dogodilo nešto loše. Kad se nađe na ulici i na klupi to si teško može zamisliti netko tko nije to prošao. To je situacija kad se njemu srušio svijet, kad se osjeća manje vrijedan, pogotovo ako naiđe na zatvorena vrata ili ne zna gdje se uopće treba obratiti.”
Često su to alkoholičari, ljudi koje bi drugi osudili i otpisali, vi ne, zašto?
“Netko je možda bio alkoholičar zbog raznoraznih situacija koje su ga nosile kroz život. Ja ne osuđujem tako lako. To su sve životne situacije. Daš im priliku. Ima ljudi koji su zaslužili drugu priliku. Kad vidiš da se bore onda te to drži. Ja ne bih sad pustila našem Tomislavu branitelju ruku, nema toga, ili Peri. Mi se svakodnevno čujemo. Oni su ovisni o razgovoru. Njima to nedostaje. Nemaju nikoga. Dijele s nama svoje probleme, neraspoloženja, sreću.”
Zagrebačka ‘ulica straha’: Stanari mole za pomoć, osjećaju se ugroženo
Dođe li vam ikad da odustanete?
“Da, ima takvih dana. Evo jučer da me je netko pitao rekla bih ‘e sad mi je dosta’. Toliko sam bila ljuta na sustav da su moji suradnici rekli ‘ajde daj pusti sve i odmori se’. Baš sam bila ljuta jer administriramo i kompliciramo na nekim stvarima koje su vrlo jednostavne i nema međusobne suradnje između ministarstava i institucija. Ljudi kojima treba pomoć ne shvaćaju ni što je inkluziva ni što on sad prvo mora napraviti ni što je prebivalište ni što je boravište.
Vjerujte, čovjek kad se nađe u situaciji da je izgubio krov nad glavom, da je izgubio posao, on je u šoku i onda tu kreću problemi. Što je duže vani bez pomoći to je teže. Jedan čovjek s kojim smo nekidan bili je 13 godina na cesti. Živi. Čovjek nije ni znao da postoje poludnevni boravci, motao se oko crkve, a čist je i uredan. Još je i bolestan.”
Kako bi institucije trebale organizirati sustav pomoći beskućnicima?
“Zagreb je specifičan, velik, ima puno beskućnika. Drugačije je nego u Puli koja ih ima malo. Zagreb je prepun ljudi koji su došli iz raznih krajeva Hrvatske. Zagreb bi trebao jedan centar koji bi se podijelio na stambene jedinice. Jer oni danas hrane imaju dovoljno, odjeće imaju dovoljno, ali nemaju krov nad glavom.
Nemaju svu onu stručnu pomoć koja im treba da bi se vratili. Da bi vratili vjeru u sebe, da bi vratili svoje dostojanstvo, osposobili se i nastavili rad svi oni koji su zdravstveno sposobni, a oni koji nisu da ih se smjesti u neku ustanovu posebnu. Na ulici i u Kosnici ih takvih ima jako puno. Koji nisu sposobni raditi ili si ne žele pomoći. Njih bi trebalo riješiti kroz neki centar u koji bi bili smješteni. Nedostaju i mobilni timovi koji bi išli po ulici sa stručnim radnicima.”
Vesna se za ljude bori s vrlo malo sredstava. Donatori su im uglavnom prijatelji i poznanici, ali često i sami volonteri zavuku ruku u džep kako bi pomogli.
Ljudi u potrebi je mogu nazvati svaki dan. Ona neće nikoga odbiti. Iz toga su se razvila i brojna prijateljstva. Zajedno odlaze na koncerte i predstave, druže se, a ljudi kojima je pomogla nakon toga se uključe u rad inicijative pa i oni pomažu nekom sljedećem čovjeku kojemu je potrebna pomoć da se makne s ulice.
