Početkom ovog mjeseca socijalni pedagozi obilježili su svoj Međunarodni dan i tom su prilikom upozorili na stanje u svojoj profesiji i na činjenicu koliko ih nedostaje u sustavu. Koliko ih nedostaje u školskom sustavu pokazuje i ovih dana primjer dječaka koji je na noge digao dvije škole, roditelje, ali i cijeli sustav. Upravo ovaj slučaj pokazuje koliko su socijalni pedagozi neophodni jer su specijalizirani za rad s osobama koje imaju poteškoće u ponašanju. Da je više socijalnih pedagoga u školama možda ne bi čitali o svakodnevnim problemima s kojima se susreću djeca, učitelji i roditelji.
Kompetencije socijalnih pedagoga preklapaju se s dijelom kompetencija drugih profesija. „Ono što je naša specifičnost je da smo struka koja je temeljito pripremljena za područje prevencije i tretmana osoba s problemima u ponašanju, koji su u riziku za probleme u ponašanju i koja su već u kaznenim djelima“, kaže Alma Rovis Brandić, predsjednica Hrvatske komore socijalnih pedagoga.
„Moramo biti svjesni da smo mi stvorili djeci ovaj svijet u kojem žive i sve što ih oblikuje. U svijetu koji je pun digitalnih izazova, u kojem je cool biti drzak, provocirati, vrijeđati i onda se čudimo što se to prenosi. Kod naše djece su prisutni i internalizirani problemi u ponašanju. Imamo djecu koja se razvijaju u uvjetima koji su rizični, opterećeni s negativnim. Onda to dijete, ovisno o svoj strukturi, svojoj mikro okolini razvija probleme prema van ili prema unutra“, kaže Rovis Brandić.
Roditelji ne znaju postaviti granice
Kada je riječ o problemima prema van onda se govori o agresivnosti, bilo verbalnoj ili fizičkoj, zatim slijedi nepoštivanje autoriteta te kršenje granica, kaže naša sugovornica. Postoje i djeca kojoj problemi „idu prema unutra“ pa su to djeca koja su potištena, povučena, odlaze u tihe ovisnosti, vezane uz kompjutere, kockanja…
„Ima puno djece koja se samoozljeđuju, puno djece koja su anksiozna… Veliki je problem i sa suicidalnošću djece. To su sve muke kroz koje prolaze naša djeca“, pojašnjava Rovis Brandić.
Način odgoja djece ovisi od roditelja do roditelja. „Imamo prekrasne roditelje koji lijepo promišljaju o odgoju djeteta i koji su prisutni. Toga danas, čini mi se, ima više nego nekada. Ali imamo isto tako roditelje koji ne znaju postaviti granice, dijele odgovornost sa svojim djetetom. Ne mogu ja kao roditelj dijeliti odgovornost sa svojim djetetom, onda je to dijete nesigurno i na ledu. Odgovornost je roditeljska, odraslih ljudi i nas kao djelatnika bilo koje ustanove. Odgovornost je na nama! Ta su djeca onda izgubljena u vremenu i prostoru“, pojašnjava Rovis Brandić.
Intervencije kasne, socijalni pedagozi su neophodni
Socijalna pedagogija je interdisciplinarna znanost koja koristi spoznaje iz raznih drugih znanstvenih grana. Stručnjaci u ovom području bave se prevencijom, dijagnosticiranjem i tretiranjem problema u ponašanju kod ljudi. Ako pogledamo nedavne događaje u hrvatskim školama postaje jasno koliko su socijalni pedagozi neophodni. No, njih se po zagrebačkim školama može nabrojati bez pol muke.
„Ono što mi kao socijalni pedagozi primjećujemo u svim sustavima jest da sve intervencije kasne. Ako gledamo sustav socijale, u trenutku kad je dijete za intenzivnu stručnu pomoć i dijete i obitelj, mi dajemo neke mjere koje su na razini kamilice onome koji treba intravenozno antibiotik. Opomene, pa čekamo propise, pa čekamo da roditelj pristane na intervenciju…
To treba procijeniti profesionalac, roditelj nema kompetencije. Isto tako je i u sustavu obrazovanja, mi forsiramo do krajnjih granica, a pri tome često izgubimo interes samog djeteta. Ne može biti najbolji interes djeteta da on ostane u razrednom odjelu u kojem on vrišti, grub je prema svima jer je nesretan. Dijete nikad nije zločesto, ono se ponaša neprimjereno kad je nesretno“, kaže Rovis Brandić.
Svakoj petoj školi nedostaje socijalni pedagog
Kada se dogodi situacija da djetetu treba pomoć, organiziraju se pomoćnici, svašta, kaže naša sugovornica. U svemu tome se čeka pristanak roditelja, a ustvari nismo svjesni da roditelj ne poštuje teškoću svog djeteta. „Često je roditelj dio problema! I mi onda kažemo, ne nije važno što kaže stručnjak, nego što kaže roditelj. Ne znam kako mi to zamišljamo! Intervencije jednostavno kaskaju. Dijete uvijek šalje signale kroz neprimjerena ponašanja. To je signal da djetetu nešto ne valja, da ima problem, da je nešto zakazalo u njegovoj okolini, u njemu samom. I onda mi to puštamo da se razvija mjesecima. Kakvu poruku šaljemo tom djetetu? Poruku: vi me niste čuli“, smatra naša sugovornica.
Što više kasni intervencija, to je problem veći, smatra Rovis Brandić. Potrebe za socijalnim pedagozima u cijelom sustavu su veće od trenutnog broja, i u školama i u ustanovama socijalne skrbi.
„Očekujemo od znanstvene zajednice da se osnuje barem još jedan studij socijalne pedagogije u Hrvatskoj. Edukacijsko rehabilitacijski fakultet kaže kako nema uvjete za kvalitetnu edukaciju većeg broja studenata. Oko 40 ih se upisuje godišnje, to je mala brojka. Kada govorimo o školstvu, u svakoj petoj školi postoji socijalni pedagog, a djece s problemima u ponašanju prema našim istraživanjima u redovnim školama ima oko 20 %. S tim da je 13 % onih koji trebaju pomoć na razini selektivne prevencije, znači koji su izdvojeni i nije im dovoljan rad sa stručnjacima koji imaju opće pedagoške kompetencije, nego im treba dodatna stručna pomoć“, kaže naša sugovornica.
