Svjetski dan beskućnika obilježava se 10. listopada kako bi se skrenula pozornost na probleme beskućništva i neadekvatnog stanovanja. Zagrebačka Facebook inicijativa Od ♥️ do ♥️ za beskućnike i potrebite na čelu s humanitarkom Vesnom Ribarić već dugo vremena na razne načine brine o zagrebačkim beskućnicima i pomaže im. Osim što im nosi hranu i potrepštine, vodi bitku s gradskim institucijama oko položaja i prava beskućnika, pomaže im s birokracijom kako bi ostvarili svoja prava, prosvjeduje, urgira umjesto njih kod raznih zdravstvenih i socijalnih institucija, sređuje im papire, privremeni smještaj, poslove i tako dalje.
Iako se čini kako je problem beskućništva nerješiv te neki govore kako gospođa Vesna vodi izgubljene bitke, ona pak pristupa svakom čovjeku pojedinačno. Svaki pozitivan slučaj nekoga tko je sredio svoj život, tko je našao neki smještaj umjesto klupe u parku ili na kolodvoru dokaz je da borba nije uzaludna. Jedan od takvih slučajeva je i priča slijepe zagrebačke beskućnice Emanuele. 28-godišnja Emanuela upravo je nedavno zahvaljujući gospođi Vesni i dobrim ljudima uspjela nakon dugo vremena barem privremeno riješiti svoj problem.
Gospođa Vesna Emanuelu je upoznala prije pola godine u jednom zagrebačkom dnevnom centru za beskućnike. Emanuela je dotad spavala u prenoćištima, psihijatrijskoj bolnici Jankomir, kod udomiteljskih obitelji i tako ukrug. Čudo se dogodilo i nedavno se gospođi Ribarić javila zagrebačka obitelj Tepeš s rješenjem za Emanuelu. Ponudili su da potpuno besplatno boravi u njihovoj kući u Mariji Bistrici. Zasad je dogovor da tamo bude 30 dana jer je to prvi put da Emanuela samostalno živi.
Teško zdravstveno stanje
“Obitelj je dosta pomagala na banovini nakon potresa. Jednostavno su ljudi ok. Slučajno smo se upoznali i oni su ponudili ovu opciju za Emanuelu”, rekla nam je Vesna. Razgovarali smo s 28-godišnjom Emanuelom koja sada sretno uživa u čistom i urednom prostoru u Mariji Bistrici. Osim toga, pokušat će joj naći i neki posao u tamošnjem karitativnom centru.
“Sretna sam. Sviđa mi se i voljela bih tu biti. Da nije bilo gospođe Vesne ne znam gdje bi bila. Gospođa koja je ponudila smještaj se stvarno jedna divna žena. Nisam se ni nadala da bi netko mogao tako postupiti.”
Emanuela je bila beskućnica zbog niza nesretnih okolnosti u životu. Prvenstveno zbog zdravlja. “Na lijevo oko ne vidim ništa, na desno oko imam deset posto vida i blaži oblik cerebralne paralize. Prerano rođenje, predugi boravak u inkubatoru i eto”, priča Emanuela koja zbog svog zdravstvenog stanja nije mogla raditi i brinuti se o sebi.
“Prošla samo dosad razne udomiteljske obitelji. I dobro i loše po udomiteljskim obiteljima kojih je bilo tri. Završila sam fakultet. Laički smjer na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ali s tim faksom nema baš posla. Srednju sam završila za upravnog referenta, ali i tu je zeznuto naći posao obzirom na moj vid”, kaže Emanuela.
Ovo je prizor iz Zagreba: Ne biste vjerovali što je na fotografiji
Obitelj ju je napustila
Prima inkluzivni dodatak, ali to nije dovoljno novca da bi si mogla plaćati smještaj. Ono što je još tužnije u ovoj priči je da Emanuela ima brojnu obitelj.
“Imam, a kao da i nemam. Imam stvarno veliku obitelj. Mama koja je hvala Bogu živa, pet sestara, trojicu braće. Otac je preminuo nedugo nakon mog rođenja. Baku, djeda, tete, bratiće. Nitko iz moje bliže i dalje obitelji za mene ne želi čuti niti sa mnom imati nikakav kontakt, iako sam pokušavala imati kontakt s obitelji, međutim nitko to ne želi.
S druge strane ipak se nadam da će se to jednog dana promijeniti i da će oni dobiti želju da imaju sa mnom kontakt. Nitko ne želi ni čuti da uopće postojim. To mi je jako žao. Ne mogu vam opisati koliko, a opet ih volim bez obzira na sve i unatoč svemu”, tužno nam je otkrila.
Dok živi u Mariji Bistrici u kući dobrih ljudi Emanuela čeka, eventualno, drugu opciju. Na listi je za trajni smještaj u Caritasovoj Kući sv. Vinka Paulskog u Oborovu gdje su osobe s invaliditetom.
