Ponukani velikom debljinom sniježnog pokrivača i pozivom prijateljice, sunčana nedjelja zubatog sunca u snijegom prekrivenoj šumi u jednom mjestu u Zagorju, nadomak poznatih toplica, zvučala je savršeno, i za dječji ukus i za odrasli.
Za nekih nešto više od 40 minuta, vozeći se bajkovitim pejzažem, oko podneva smo stigli na breg. Kratka kava kod kuće, navlačenje skafandera djeci i jakni na sebe, prozborismo koju i o planu gdje ćemo i kako ćemo, no pala je i zanimljiva anegdota. Naime, u šumi u koju smo se zaputili postoji kuća, a priča se kako joj je unutrašnjost vrlo čudna. Neki su vidjeli, kažu, neke lance kroz prozor.
Znatiželja i prepreka
Oboružani sanjkama i znatiželjom, zaputili smo se u obližnju šumu. Bjelina je pekla za oči, a na suncu se ponegdje još svježi snijeg ljeskao milijunima kristalića. Nizbrdica i usjek idealni za sanjkanje, spustili smo se nekih stotinjak metara u šumu, gdje je bilo skretanje za spomenutu kuću.
Neugaženi snijeg, tek ponegdje neki trag da je srna prošla tuda, nisu odavali ništa čudno, no odavali su da posljednjih nekoliko dana kući nije prišao nitko, niti je iz nje izašao.
Ipak, prizor kuće u kojoj nitko trenutačno ne živi ili barem ne dolazi kući, usred snježne šumske tišine, a pogotovo s obzirom na o njoj ispričano, izazivao je lagane trnce. Unatoč njima, odlučismo utažiti žeđ znatiželje i zaputismo se bliže kući. Odmah smo naišli na prepreku – velika grana prevrnuta preko prolaza do kuće. Uz malo glavinjanja po dubljem snijegu, uspjeli smo proći prepreku, koja je k tome bila i bodljikava.
Nestao dječak u Zagrebu, poruka bake slama srce: ‘Vrati se, sunce naše, volimo te’
‘Moli Boga da te oni nađu prije mene’
Podignuvši pogled prema kući, sada se iz bliže perspektive, vidio i znak na kojem se kočio kućni broj – 13. Još jedna asocijacija na horor nam nije trebala. Dovoljna je bila jeziva, bijela tišina koja je obavijala mjesto.
No, onda smo na smeđim, ne potpuno, ali lagano oronulim smeđim vratima ugledali poruku i međusobno se pogledali. Bila je ispisana olovkom pa smo morali prići potpuno blizu da bismo pročitali što piše, a nelagodnoj atmosferi njezin je sadržaj samo dodao još ‘štofa’.
“Bila je policija. Moli Boga da te oni nađu prije mene”, stajalo je na papiriću koji je izgledao kao da je tu već neko vrijeme, izložen vremenskim uvjetima, no natpis ispisan običnom olovkom nije izblijedio. Prijetnja je bila jasno čitljiva, a nelagoda još veća. Napustili smo mjesto. Ionako se više nije ništa moglo vidjeti. Svi prozori i žaluzine bili su potpuno zatvoreni.
Detalj koji je rasvijetlio sve
Udaljivši se od mjesta i napravivši ipak nekoliko fotografija, raspravljali smo što bi poruka mogla značiti, kome je upućena i tko ju je možda napisao. Ne zaključivši ništa jer bi zapravo moglo biti svašta u pitanju, prepustili smo se zimskim radostima.
No, pregledavajući fotografije kasnije, ono što smo primijetili na jednoj od njih, rasvijetlilo nam je o čemu je vjerojatno riječ. Naime, na vratima su bili tragovi provale, pa smo zaključili kako je poruka vjerojatno upućena provalniku, a napisao ju je ljutiti vlasnik kuće. Barem tako logika nalaže, uostalom, kuće na osami, bez bližih susjeda, često su mete provalnika.
A je li tako uistinu, ostaje nam pričekati dok nam policija kojoj smo poslali upit ne odgovori jesu li postupali na toj adresi, na kućnom broju 13, usred šume u Zagorju.
