Kada je u pitanju alternativna medicina i iscjeliteljstvo još uvijek su prisutne brojne sumnje u učinkovitost takvih navodnih oblika liječenja. Uz te fenomene redovito idu i prigovori o nadriliječništvu, upitnoj učinkovitosti, znanstvenim dokazima pa sve do sumnji na prevare s ciljem stjecanja materijalne koristi. U sklopu našeg serijala ‘Iscjelitelji’ donosimo priče o ljudima koji su postali poznati po specifičnim načinima pomaganja drugima.
Potraga za još jednim iscjeliteljem u sklopu naše rubrike o alternativnoj medicini dovela nas je do Slovenske ulice 23 u Zagrebu. Jedna sasvim tipična i obična, da ne kažemo neugledna, zagrebačka stambena zgrada na kojoj u kutu na zidu stoji mala, jedva primjetna tabla s natpisom Zoran Bračika i strelica prema dvorištu u kojem su na neasfaltiranom parkiralištu bili parkirani automobili.
Prošli smo kroz dvorište i skrenuli desno prema začelju zgrade. Tamo je ispred jednog stražnjeg ulaza, do kojeg se penje stepenicama, stajao i pušio čovjek srednje građe u trapericama i običnoj kratkoj crnoj majici. Desna ruka potpuno istetovirana od kraja rukava gotovo do šake, a lijeva također s tetovažom koja se nazirala ispod rukava. Smiješak kad su nam se pogledi susreli potvrdio da je to zagrebački iscjelitelj koji tvrdi da nakon njegovog polaganja ruku nestaju karcinomi i razne druge teške bolesti.
“Dođite dođite, evo samo sam izašao zapaliti. Do maloprije sam radio”, rekao je ljubazno Zoran Bračika ispuhujući dim i gaseći cigaretu. Taj je dan imao 50 ljudi na terapiji, 40 je bilo s karcinomima, preostalih deset je bilo multipla, distrofija i druge teške bolesti.
Nije to neka ostakljena sjajna i ispolirana poslovna zgrada ili toranj, neko luksuzno zdanje ili moderna zgrada u kakvoj se nalaze mnoge privatne liječničke ordinacije, a ni sama, kako ju Zoran zove, ordinacija nije velebna ni luksuzna. Jedna slabije osvijetljena velika prostorija s trosjedom, dvije fotelje i stolom u sredini, nekoliko stolica na drugom kraju prostorije te stolić s upaljenim televizorom u kutu. Vrlo jednostavna i minimalistička čekaonica.
“Ljudi kleče, mole, plaču”
Zoranova, kako kaže, ordinacija, ima još samo jednu malu usku prostoriju. To je njegov ured i soba u kojoj se odvijaju njegovi tretmani. Na jednoj strani uredski stol iza kojeg su na zidovima hrvatski grb i slika Isusa. Na drugoj strani sobice samo veliki križ na zidu ispred kojeg se odvijaju tretmani. Na tom prostoru u sobici na tamno-crvenom trošnom parketu nalazi se velika svijetla mrlja izlizanog dijela parketa. To je, kaže on, posljedica terapije.
“To je od toga što energija koju im predajem gura ljude naprijed-natrag pa se izlizao taj dio parketa”, kaže Zoran. Na pacijente samo polaže ruke i to je sve.
“Kad položim ruke na bolesnog čovjeka u mene uđe neka energija i onda uđe u pacijenta. Ja tu energiju osjećam na svoj način, vi na svoj način. Vi osjetite kao pacijenti hladnoću, vrućinu. Energija vas šeta po sobi, baca, vrti, ljudi kleče, mole, plaču. Na razne načine ljudi doživljavaju tu energiju.”
On se sam kaže, nakon 27 godina rada, da je već navikao na osjećaj u trenutku kad polaže ruke na bolesnog čovjeka.
“Kao da se u tom trenutku jedna milost na tebe spusti i kako umiri mene tako umiri i tog pacijenta koji onda proživljava ovo što sam rekao. Većinu njih energija šeta po sobi, pa ih vuče naprijed, pa natrag. To nije psihički nego fizički osjećaj. Većina mojih pacijenata kaže da osjete kako mi ruka vibrira. Nije to kao da se trese, nego samo lagano vibrira u meni i uđe u čovjeka. Kada to u meni prestane raditi, onda ja znam da je čovjek gotov s terapijom za taj dan.
Hoće li to biti jedan dan pet minuta, jedan dan dvije minute. Individualna je terapija za svakog. Sljedeći put će možda biti duže ili kraće. Kad se čovjek napuni energijom gotov je za taj dan. Ljudi k meni dolaze kao na pumpu. Ja natankam energijom i kažem gotovi ste za danas”, objašnjava Bračika sami postupak.
Drago Plečko objavio stotine svjedočanstava: ‘Moj tretman pomaže kod kemoterapije’
Tri besplatne terapije
Prve tri terapije za teške bolesnike su besplatne jer, priznaje Zoran, nažalost ne može pomoći svakom tko dođe.
“Recimo da je ponedjeljak, on onda do srijede ima reakcije na taj tretman. Onda ja u srijedu pitam kako vam je bilo taj dan i pol. On onda kaže Zoki tamo gdje mi je tumor tu me je razaralo, stiskalo, probadalo. To znači da je energija došla do tumora i počela ga uništavati.
Ako dođe tri puta i kaže da nije ništa osjetio u tom dijelu tijela gdje je tumor, ili ga energija nije vukla ili se ništa nije dogodilo onda mu ja kažem žao mi je ne mogu vam pomoći. Ne može biti da imaš karcinom i kažeš mi malo me je zasvrbilo na tjemenu, a imaš karcinom od devet centimetara na plućima.
Mora biti tako da kaže makar pojavio se kašalj, probadalo me je u plućima. To znači fajt je krenuo, fajt energije i tumora je krenuo. Neću ja trošit tvoje vrijeme jer ti je život u pitanju muljajući tebe ovdje govoreći ja sam vidio da ti reagiraš. Ja ništa ne vidim. Te tri terapije ja ništa ne govorim. Neću da im ja dajem svoje subjektivno mišljenje. Ja im kažem kakve reakcije može očekivati. Ako te reakcije dođu to je to, ima šanse, a ako ne – doviđenja.”
Terapije mogu trajati i godinu na dana
Ne može predati, kaže zagrebački iscjelitelj, dovoljnu količinu energije da bi se iscijelio tumor u samo jednom polaganju ruku.
“Migrenu riješim u dvije-tri terapije, karcinom za 4,5,6 mjeseci. Ako idu tri puta tjedno bude po trideset, četrdeset terapija da bi mogli pričati da postoji šansa da se iscijeli da tumor nestane. Većina pacijenata je povezana s medicinom. U većini slučajeva dobiju i kemoterapije. Ako je paralelno krenuo i k meni onda isto toliko mjeseci treba ići i na kemoterapije jer ne zna tko mu pomaže. Zoran Bračika ili kemoterapija. Nije ga ni briga glavno da mu je bolje. Ali tek kad mu medicina izda nalaz da više ne postoje stanice tumora slobodan je kod njih i slobodan je i kod mene. Dok god se medicina bavi s njim on ide kod mene. Tako da iscjeljivanja mogu doći i nakon godinu dana.”
Nitko ne može očekivati, napominje Zoran, da će on jednom staviti ruku na nekoga i da će tumor nestati. “To je mogao samo jedan čovjek i razapeli su ga (misli na Isusa op.a.). Čovjeku je ovdje nakon terapija bolje već nakon dva mjeseca, ali mi ne znamo da više nema tumora dok ne obavi CT, ja ovdje nemam CT da kažem ti si zdrav.”
Ima slučajeva od kojih je medicina digla ruke, a on ih je, tvrdi, uspio iscijeliti i za takve slučajeve ima na svojim internetskim stranicama objavljenu medicinsku dokumentaciju.
“Pola njih je ovdje takvih. To su baš slučajevi na kojima sam dokazao da ja iscjeljujem karcinome i teške bolesti. Jer nema lijeka. Ako idu i k meni i medicini onda svatko može reći ‘e to je napravila kemoterapija’. Iznad mene i iznad medicine je ionako dragi Bog. Meni je tako svejedno što ćeš ti reći tko te iscijelio – Zoran Bračika ili medicina. Ja sam 27 godina u tome. Ja sam svoje davno dokazao. Najviše sam dokazao i dobio priznanja i od medicine i alternative na slučajevima ljudi koji nisu više mogli ići medicini. Tu je moj najveći uspjeh. Meni je najdraže kad tu uđe čovjek koji je tek otkrio karcinom veličine dva milimetra, ali ja tu većinom imam ljude koji su u četvrtom stadiju karcinoma”, pojašnjava Bračika.
Dolazi se s nalazom i potpisuje ugovor
Kod Zorana nema pregleda. Svatko tko dolazi dužan je donijeti nalaz od liječnika na primjer da ima tumor pluća. “Nalaz kao nalaz meni samo potvrđuje bolest o kojoj čovjek priča. Nalaz ne mijenja način moga rada. To je zato jer ja ne postavljam dijagnoze. Kod teških bolesti je preozbiljna situacija. Da ti ne bih ja rekao ‘nemoj ići doktoru, nije to ništa’. To su previše ozbiljne stvari da ja samostalno dajem i dijagnoze i govorim nije to ništa ili je nešto”, objašnjava.
Nikom ne daje obećanje ili jamstvo o ishodu iscjeljenja budući da to ne bi bilo moralno i kažnjivo je zakonom RH jer se takav čin zove nadrliječništvo. Svaka osoba, stoga, koja odluči ići na daljnje terapije, potpisuje ugovor u kojem potvrđuje da je s navedenim upoznata i usmeno i pismeno.
“U mojim dosadašnji medijskim istupima bili su kontaktirani i liječnici. Nijedan nije u tim člancima i prilozima rekao ‘ma joj taj mulja’. Zašto? Zato jer ja imam nalaze medicine da sam iscijelio teške bolesti. Možeš ti o meni govoriti ‘ma joj’, ali ne možeš protiv nalaza sa Svetog Duha, Rebra, iz Šibenika, Njemačke, Francuske. Kad svake godine dostaviš nalaze izliječenih ljudi i tako 27 godina zato sam ja tako samouvjeren i zato u svojim intervjuima pozivam ljude da vjeruju samo onima koji to mogu dokazati”, poručuje Bračika.
Naravno da i Zoran ima pacijenata koje nije uspio iscijeliti. “To je najgori dio ovog posla. Ako ti se baviš bolestima za koje nema lijeka. Naravno da su meni ljudi umirali. Ja sam s većinom pacijenata prijatelj. Žao mi je danas svih mojih ljudi.”
Katolik i vjernik
Zoran će reći da tim ljudima nije bilo suđeno jer on tvrdi da energiju koja iscjeljuje dobiva od Boga.”Ja sam katolik i vjernik i ne da vjerujem nego znam da Bog postoji. Ja to radim 27 godina. Ja ne iscjeljujem, nego Bog. Ljudi koji dođu moraju ispoštovat taj mali dio, a to je ne smiju se sprdat s mojom vjerom. Ne možeš doći, stati ovdje i reći ma to nema veze s Isusom, to je svemirac. Onda te ja više neću tu ni primiti. Ne možeš se rugati meni i mojoj vjeri da je to dar Božji. Da je Bog jedan mali dio te svoje beskrajno velike energije dao blagoslov i rekao ‘e ovaj će dečko kad napuni 18 godina kad god položi ruku pomoći većini ljudi’.”
Pojašnjava kako on ni na koji način ne upravlja energijom kojom iscjeljuje.
“To samo protječe. Samo položim ruku. Energija uđe u mene i uđe u čovjeka. O meni ovisi samo jedna stvar ovdje, hoću li doći ili neću. Ja na ništa nemam utjecaja. Njega hoću iscijeliti, tebe neću. Ništa me se ovdje 27 godina nije pitalo. Zabranjeno je reći hvala. Hvali dragom Bogu. Nikada se nisam dosad uzdignuo i rekao ‘ja sam nešto napravio’. Dragi Bog je dao milost tom čovjeku da mu se kroz mene pomogne. Ja se svaku noć molim Bogu da se ne uzdignem. Onda je kraj”, kaže Zoran i ističe kako mu je važnije da i dalje ima moć da nekom pomogne.
“To je toliko jako. Ta moć kad ti uđe čovjek s karcinomom da mu se pomogne. To je prevažno da bi sve bacio u vodu radi svog ega nekakvog.”
“Nisam se obogatio, djeci ne naplaćujem”
S pacijentima sklapa ugovore i sve je po zakonu, a naplaćuje individualno ovisno od slučaja do slučaja. Kaže kako se nije obogatio u proteklih 27 godina na svom iscjeljivanju.
“Uspio sam kupiti stan od 70 kvadrata i dobar auto vozim, to je sve što imam. Da sam zaradio kuće i vikendice i vile nisam, a mogao sam. Sedam mjeseci sam radio u Dubaiju s jednim šeikom koji su mi nudili bogatstvo da tamo ostanem. Meni je bilo žao da ja tu ostavim svoje ljude koji se bore za život da bi ja tamo doslovno uživao i navečer išao od vile do vile i njima davao terapije jer se netko tamo lupio u ruku. Ostavio sam sve te silne ponude i vratio se. Živim pristojno. Priuštim si mobitel, sat ili nešto što netko s plaćom ne može, ali to je to.”
Došle su do njega i kritike zašto naplaćuje ako je Božji dar.
“Ja živim od toga. 12 sati dnevno provodim ovdje. Nije fer. Napravite koncert za mene na Trgu bana Jelačića, skupite milju-dvije da sam ja riješio svoju životnu egzistenciju i obitelj i ja ću ovo raditi besplatno. Ja moram od nečeg živjeti. Plaćam struju, vodu. Ja ne mogu primiti tisuću ljudi na dan pa reći koliko tko ostavi. Pa kad dođe tisuću ljudi i ostavi po 20 eura računajte koliko bi to bilo. Ja prvih sedam godina nisam naplaćivao nikome nego koliko mi tko ostavi. Tada sam bio sam, a sad imam obitelj.”
Cijena je po dogovoru, ističe.
“Mi se dogovorimo, pa koliko možete i tako dalje, ali onda je to cijelo liječenje. Nema više. Platiš jednom i to je to. Liječio se pet mjeseci ili dvije godine. Onda nema onog zakaj se ovaj izliječio za dva mjeseca, a ja sam tu već šest. Puta 70 eura po terapiji onda ste meni uzeli tri tisuće eura više nego njemu. Ovako imaš tri besplatne terapije, nakon toga dobiješ svoj ugovor i platiš i to je to. Djeci ne naplaćujem i nisam nikad. Do nekih 12, 13 godina djeci ne naplaćujem.”
Preminula u Vinogradskoj bolnici: Nitko nije znao da je bolesna, nikome se nije požalila
Običan čovjek
Osim iscjeljivanja Zoran je sasvim običan čovjek. Po struci je konobar. Inače je iz Siska i kaže da je odrastao uz nogomet, loptu, gitaru u Kupu, vino i cure. U obitelji nikad nitko nije čuo za bioenergiju, roditelji su školovani, ja sam crna ovca u obitelji po tom pitanju.
“Živim najnormalnije. Poštivam dragog Boga nadasve, Isusa Krista, Gospu, sve anđele, molim se, idem na mise, ali ne ljubim oltare. Ne psujem Boga. Imam 45 godina. 21 godinu sam u braku. Imam dvije kćeri, jednu od 21 godinu, jednu od 18. Dao sam svoj život u obitelj. Ne pijem. Porok su mi cigarete. Popit ću pivo uz neku dobru janjetinu ako će mi leć. Ja vjeru pokazujem djelima”, ističe te dodaje kako se tako ponaša i u društvu.
“Sad da odemo na kavu pričat ćemo o Dinamu. Ja sa svojim prijateljima kad se družim, nema šanse da su oni jednu sekundu osjetili da sam ja nešto drugačiji od njih. Zabranjeno je to kod mene. Ili da ja kao imam Božji dar pa oni mene gledaju drugačije. Normalan čovjek kao i svi drugi.
Na tekmu, na piće, emotivan kad Hrvatska gubi. Ujutro se ustanem u osam kao i svi drugi i dođem ovdje i kažem ‘ajmo probat spasit život nekome’. To me vodi 27 godina. Ja svima ovdje kad dođu govorim vi, meni svi moraju govoriti ti. Bog je iznad svega toga. Pa bilo bi mi neugodno ići se svaku večer zahvaljivati pred križ, a umišljati se nešto”, zaključio je za kraj razgovora Zoran Bračika.
