Impresivna ostavština Kreše Golika ne proteže se samo na njegovo filmsko stvaralaštvo, već i na bogat privatni život, jednog od najboljih domaćih redatelja.
Rođen je u istarskom mjestašcu Fužine 1922. godine, Krešo Golik u Senju počinje srednju školu koju nastavlja u Zagrebu.
Prvotno je radio kao sportski reporter na Radio Zagrebu, nakon čega se od 1947. godine isključivo bavi filmom. Početkom šezdesetih godina otkriveno je kako je Golik radio kao novinar za vrijeme ustaškog režima zbog čega mu je za vrijeme Jugoslavije zabranjeno režiranje gotovo cijelo desetljeće, ali radio je kao asistent.
1950. godine Golik snima Plavi 9, film kojeg mnogi kritičari nazivaju prvim urbanim filmom, a ujedno i prvom komedijom domaće kinematografije.
Veliki povratak Kreše Golika na srebrno platno dogodio se izlaskom kultnog filma Od 3 do 22 koji danas služi kao testament razdoblju razvoja radničke – socijalističke klase u zagrebačkom društvu. Film je snimljen 1966. godine i u njemu Golik vrlo promišljeno i precizno prati sve faze Smiljinog radnog dana, od ustajanja, pripremanja doručka djetetu, suprugu i sebi, odlaska na tržnicu prije posla, rada u tekstilnoj tvornici Pobjeda, povratka s posla, poslijepodnevnih obavljanja kućnih poslova do lijeganja.
Kratkometražni film od samo 14 minuta proglašen je jednim od najboljih dokumentaraca jugoslavenskog crnog – vala.
18 godina nakon izlaska Plavog 9, 1970. Golik će snimiti svoj najpopularniji film – Tko pjeva zlo ne misli, ljubavnu komediju s pjevanjem koja prikazuje građanski život Zagreba prije Drugog svjetskog rata.
Nakon toga, slijedi još jedan golemi uspjeh vizionara Golika kada počinje snimanje Gruntovačana, prema scenariju Mladena Kerstnera. Priče koja prati dogodovštine omiljenih Podravčana Dudeka, Regice, Cinobera i Presvetlog.
Ljubavna komedija s pjevanjem
Početkom sedamdesetih Krešo Golik snimio je vjerojatno, svoj najpopularniji, ali i najzagrebačkiji film svih vremene – Tko pjeva zlo ne misli. Film s podnaslovom Ljubavna komedija s pjevanjem, osvojila je i kritiku i publiku, a i dan – danas se rado gleda. Legendarni likovi Šafraneka i Gospona Fulira utkani su u zagrebačku svakodnevicu, tako da su gotovo postali filmska scenografija našega grada.
Nakon komedije s pjevanjem, Golik snima i melodramu, rubne teme za ono vrijeme koja tematizira razvod roditelja. Riječ je naravno o Imam dvije mame i dva tate, u kojem je naslovnu ulogu malenoga Đure odigrao pjevač Davor Radolfi, dok su mamu i tatu odigrali Goliku ‘omiljenih’ Mia Oremović i Relja Bašić.
Svoj autorski opus Golik je zaključio TV serijom Dirigenti i mužikaši koju snima 1991. godine, a ovog puta scenografija nije bila Zagreb, nego kao i kod Gruntovčana – Podravina.
Krešo Golik umire pet godina nakon Dirigenta i mužikaša, a domaći filmski kritičari i redatelji u nekoliko anketa proglasili su ga najvećim i najboljim domaćim redateljem.
Golik je imao neponovljiv osjećaj za prikazivanje života običnih ‘malenih’ ljudi čije dogodovštine nije bilo potrebno karikirati, već je on vještom režijom malene događaje činio velike. Nepogrešiv osjećaj za detalje, poput smještaja radnje u gornjogradske ulice ili pak na podravska polja, dokumentaristička sirovost, ali i čist i neposredan humor čine Krešu Golika jednim od najvećih domaćih redatelja koji spadaju u antologiju domaće kinematografije.
