Kao jedan od prijelomnih događaja u svom životu Marijana Šimunić Raič, profesionalna čistačica s gotovo dva desetljeća iskustva, navodi jedan “edukacijski” razgovor koji je njezina prijateljica vodila sa svojom kćeri tinejdžericom.
“Ako ne budeš učila, završit ćeš kao ova!”, napola šaljivo prijateljica je upozorila svoju kćer, pokazavši na Marijanu. Marijana Šimunić Raič ne doima se kao osobito tašta osoba koju je lako uvrijediti. Bilo joj je jasno da je ta opaska izgovorena s određenom mjerom naklonosti prema njoj, no ipak nije ostala posve imuna na uvredu.
Zabrinuta majka tinejdžerice s problemima u školi sigurno danas drugačije gleda na Marijanu Šimunić Raič, koja je profesiju čistačice kao nitko dosad u našoj sredini uspješno stopila s ulogom spisateljice.
O hrvatskoj eliti
Osamnaest godina čistačkog staža iskoristila je kao pogonsko gorivo za pisanje uspješnice “U vilama hrvatske elite”, knjige koja je u posljednjih nekoliko tjedana izazvala senzaciju u domaćoj kulturi.
Čistila je raskošne kuće brojnih bogataša, od tajkuna i političara do pjevača i bankara, te u njihovim luksuznim vilama doživjela brojne neugodnosti. Knjiga priča objavljena je u nakladi Rafinerije ideja, vrvi romanesknim potencijalom, dinamična je i uzbudljiva, a mediji su se za nju odmah zainteresirali, ponajviše zbog voajerske niti koja se kroz nju provlači.
Knjiga omogućuje uvid u ono što je naslovom i obećano čitateljima: u vile pripadnika hrvatske elite i svijet glamura koji je skriven iza visokih ograda.
Zagrebačku čistačicu presjeklo u leđima na poslu pa digla tužbu: Dobit će ogromnu odštetu
Duboke emocije
Nakladnik Tomislav Birtić ocijenio je da Marijana Šimunić Raič piše bolje od mnogih novinara jer je u pričama “U vilama hrvatske elite” pokazala talent, duhovitost, zapažanja i vještinu vođenja priče.
“Frizerke znaju što ljudi žele da se o njima zna. Spremačice znaju i što ne žele. Spremačice o ljudima znaju sve”, ovo je prva misao s kojom ćete se susresti kad uzmete u ruke knjigu koja otkriva kako ustvari žive neki od najuglednijih pripadnika našeg visokog društva i tobožnje moralne vertikale: vlasnik odvjetničkog ureda i njegova nekoć tajnica, sada supruga, glumica i poduzetnik, dobitnik na lutriji, vlasnik hotela u kojem odsjeda i predsjednik države, glavni menadžer lanca maloprodaje, nogometaš i manekenka, industrijalac i njegove ljubavnice, zlatna mladež, operna diva…
Marijana Šimunić Raič otkriva nam ne samo sjaj i glamur bogatih i moćnih nego i duboke emocije, izazove i poniženja s kojima se suočavala dok se brinula o njihovim domovima, poslovnim prostorima ili vikendicama za zabavu. Svaka stranica ove knjige nosi duboke uvide u ljudsku prirodu, bogatstvo i siromaštvo, društvene dinamike i snagu ljudskog duha koji prevladava i u najtežim okolnostima.
Naporan posao
Evo jednog ulomka iz knjige koji ilustrira odnos onih koji sebe smatraju velikima prema onima koje oni smatraju malima.
“Oprala sam kadu, tuš-kabinu i oba umivaonika pa WC školjku. Kada sam se sagnula da dohvatim prašinu u utoru iza školjke, kod zida, čula sam da netko otvara vrata kupaonice. Okrenula sam se i ugledala Branka…
‘Zgodan položaj, ostani tako’, nasmijao se i krenuo prema meni.
‘Da se nisi usudio! Udarit ću te! Nemoj više ni korak napraviti’, prosiktala sam kroz zube zauzevši čvrst položaj tijela.
‘Dobro, dobro, što si se prepala, tko pita, ne skita. Ne moraš. Ionako nisi nešto posebno.’”
Mnogi rade jednu veliku grešku kad usisavaju: Profesionalna čistačica dala zlatan savjet
Problematični klijenti
Iako su epizode poput ove isječci iz autentičnog, proživljenog iskustva, autorica je svim likovima u knjizi promijenila imena, omogućivši čitateljima da se malo pate u pokušajima dešifriranja o kome je točno riječ.
“Ako se itko prepozna u knjizi, mislim da bi trebali šutjeti jer samo oni znaju kako su se ponašali prema meni”, govori autorica, koja se ne boji da će se netko od moćnika među njezinim (problematičnim) klijentima prepoznati u knjizi.
Baza su, dakle, istiniti događaji, ali zavijeni velom fikcije i izmaštanih detalja. Upravo je to recept za uspjeh dobre proze utemeljene na autobiografiji, kakvu je osamdesetih godina pisala njezina literarna srodnica, genijalna američka spisateljica Lucia Berlin, autorica kultne zbirke priča “Priručnik za spremačice”.
Oduvijek piše
Marijana Šimunić Raič rođena je 1971. u Somboru. Odmalena je obožavala knjige, djetinjstvo je provela u čitanju i pisanju priča. Kao spremačica radila je u Velikoj Britaniji i Danskoj, a potom i u Hrvatskoj. Priče piše u slobodno vrijeme i prijavljuje se na književne natječaje na kojima osvaja prva mjesta.
Majka je troje djece, a sebe opisuje kao “ekonomskog idiota” – kaže da ne zna s novcem, što joj je i omogućilo ovo bogato iskustvo i izravan ulazak u povlašteni dio hrvatske književnosti, onaj koji čitatelji zaista vole.
“Ideja o pisanju knjige na temu odnosa prema spremačicama i svim ljudima koji rade poslove za koje nije potrebno formalno obrazovanje došla je iz potrebe da progovorimo o toj nepravdi. Očekujem podršku ‘malih’ ljudi, ali i kritike. Imam dovoljno godina da mogu očekivati sve. Ne znam može li se iskrenost u knjizi odraziti na moj posao, ali sumnjam. Likovi ove knjige inspirirani su s više raznih, međusobno nepovezanih, osoba i dijelom stvarnim događajima. Ovo je djelo fikcije. Svaka je sličnost sa stvarnim događajima i osobama slučajna”, kaže Šimunić Raič.
‘MARŠ DOMA’! Neispričana anegdota: Čistačica spasila igrače Zagreba od Medićeva terora!
Česta poniženja
Iako knjiga razotkriva poniženja kojima su spremačice izvrgnute od bahatih moćnika, negativna iskustva nisu narušila autoričin odnos prema tom poslu. U njemu i dalje vidi puno pozitivnih stvari – pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, u kojoj je posao spremačice izuzetno deficitaran.
“Ako si spreman držati krpu, ako si spreman sagnuti se nad tuđom WC školjkom, onda taj posao uvijek možeš naći, privremeno. Takav je bio plan. I meni se to svidjelo. Čistiš, ne misliš ni na što, imaš doma probleme, kredite, djecu, muža… ali dok radiš, ni o čemu ne razmišljaš”, govori Marijana Šimunić Raič, priznajući da joj je najteže ipak bilo raditi kod ljudi za koje zna da su bogatstvo stekli na nezakonit i mutan način.
No, kako je izdržala sva poniženja kojima su je izvrgnuli primitivni bogatuni?
Svi trpimo
“Izdržati je, iz sadašnje perspektive, prejaka riječ. Promatrajući ljude na njihovim radnim mjestima, kao i u domovima, svi mi u nekom dijelu svog života trpimo. Uvrede, nepoštovanje, podmetanja i sve što dolazi od ljudi koji nisu zadovoljni sami sobom. Jer zadovoljan čovjek nema potrebu ikoga omalovažavati. Poznajem ljude na visokim pozicijama u firmama koji trpe nekog iznad sebe. To je normalno.
‘Izdržala sam’ jer sam na svaku neugodnost pomislila da sam sretna što ne moram s njima živjeti. Prije se nisam branila od nemogućih prohtjeva, nego sam ih ispunjavala. Sada kažem ako nešto ne možemo napraviti. Ja više nemam poslodavce, nego klijente. Ima među njima i onih s kojima se lako o svemu dogovoriti, ali i onih s kojima nije.
Čišćenje je postalo skupo pa ljudi za svoj novac traže sve više i na to imaju pravo. Samo da sve korektno iskomuniciramo”, govori autorica, kojoj je u ovom spisateljskom pothvatu najvažnije bilo oslikati skrivenu stranu (nepravednog) odnosa imućnih prema onima koji za njih rade, prema “malim ljudima”.
Čistačica ganula tužnom objavom što su joj učinili na poslu: ‘Stvarno ne razumijem zašto’
Iz prve ruke
Čitajući priče o nepravednom odnosu bogatuna prema spremačici u knjizi, može vam se učiniti da stereotip o primitivnim, taštim i pokvarenim tajkunima uopće nema iznimku. No autorica kaže da su i u ovoj privilegiranoj kasti ljudi većinom korektni.
“Većina ljudi je fer, a ovi koji nisu, to baš bode. Baš boli i vjerujem da oni nisu ni svjesni kako se ponašaju, da im nije namjera ‘e sad ću ja nju uvrijediti jer je čistačica’, nego jednostavno, ona je tu, nema škole, nema možda ni pameti kad čisti, pa ću joj reći nešto što možda nije primjereno.
Većina ljudi nije svjesna kad nekoga uvrijedi”, kaže autorica, podsjećajući da joj cilj pri pisanju nipošto nije bio rasprostrijeti “prljavi veš” bogatih i slavnih, nego poručiti da sve ljude treba poštovati, neovisno o tome kojim se poslom bave i koliko zarađuju.
Sretni ljudi
“Moj je zaključak da, ako je čovjek sam sobom zadovoljan, nema potrebe nikoga vrijeđati, nikoga ponižavati. Znači, prvo iscijelimo sebe i neovisno o tome imamo li novca ili nemamo, ako smo sa sobom sretni i zadovoljni, poštovat ćemo i čistačicu i smetlara i doktora i znanstvenika i apsolutno sve ljude koji pošteno rade svoj posao”, zaključila je.
Nije ovo prvi put u hrvatskoj kulturi da se pokazalo da najveću kreativnost i svježinu često donesu ljudi “izvana”, oni koji u književnost (ili likovnost, film, glazbu…) ne dolaze s fakulteta, nego iz drugih područja stvarnog života. Neki od naših najuspješnijih pisaca probili su se na ljestvice najčitanijih autora upravo zahvaljujući svojim iskustvima u restoranima, kafićima, na gradilištima…
Robert Međurečan jedan je od takvih pisaca. Njegov hit-roman “Domovina to go” utemeljen je na autorovim vlastitim iskustvima, a za junaka ima Šimuna Nikolića, profesora hrvatskog jezika kojeg nakupljene frustracije i nemogućnost stalnog zaposlenja otjeraju na bauštelu u München.
Čistačica ‘sređivala’ kredite ljudima diljem Hrvatske, pa u džep spremila gotovo pola milijuna kuna
Kraljica ljubića
“U domovini nisam mogao naći posao jer sam bio ‘prestar’. Tako su mi na razgovorima za posao znali ‘suptilno’ reći. Napunio sam pedesetu, kontaktirao znance u Münchenu koji su mi našli smještaj, i drugi dan nakon dolaska našao sam posao. Bavio sam se održavanjem poker-aparata, putovao cijelom Bavarskom, kasnije sam radio na baušteli”, govori pisac ovog zanimljivog romana o novim gastarbajterima.
Jednu od većih senzacija u hrvatskoj književnosti izazvala je svojedobno naša “kraljica ljubića”, kako su tepali splitskoj konobarici Katici Mijić. Knjige potpisuje pseudonimom Kate Mitchell, a pisala ih je dok je radila kao konobarica u kultnom kafiću Žbirac na splitskoj gradskoj plaži Bačvicama.
Za nju se nikako ne bi moglo reći da je ekonomski idiot – na tržištu je postigla uspjeh o kakvom pretenciozni književnici koji streme visokoj književnosti mogu samo sanjati: napisala je više od 200 ljubavnih novela i 600 priča u domaćim mjesečnicima, sedam ukoričenih romana, od kojih nekoliko u velikim nakladama uglednih izdavača, poput Profilova hita “Okajana ljubav”. Kad su je pitali bi li bila spremna napustiti naporni posao konobarenja kako bi postala profesionalna spisateljica, odgovorila je negativno.
