Grobar nije posao za koji vlada veliko zanimanje što potvrđuju i problemi zagrebačkih Gradskih groblja s čestim nedostatkom radnika. Nerijetko objavljuju oglase za posao, ali se teško pronalaze radnici. Posao nije atraktivan iz brojnih razloga. Nije samo stvar u plaći ili pak napornom fizičkom radu. Biti grobar nije lako ni iz emotivnog kuta.
Koliko potresan taj posao može biti opisao je u emotivnom razgovoru za medije, grobar iz Srbije. Istaknuo jedan događaj koji ga je duboko potresao – pogreb djevojčice stare svega godinu i šest mjeseci.
“Imam snažan mentalni sklop, što je neophodno za ovaj posao. Svakodnevno se susrećem s ljudskom patnjom i suzama. Teško je, ali uspijevam se nositi s time nakon svake sahrane”, ispričao je za Mondo. Ipak, pogrebi djece nešto su s čime se nikada ne može potpuno pomiriti.
Poznati svećenik upozorio na zanemareni grijeh: ‘Toga ima samo u Hrvatskoj, bolesni smo’
“Najmanji kovčezi su najteži”
Jedan događaj posebno je ostavio trajan trag na njemu – pogreb jednoipolgodišnje djevojčice koja je preminula od bakterijske infekcije. Grobar je opisao trenutak kada su tijelo djevojčice preuzeli iz bolničke mrtvačnice. “Tijelo su nam predali u maloj torbi. Morao sam je otvoriti i identificirati”, prisjeća se.
Kada je otvorio torbu, ugledao je nešto što nikada neće zaboraviti. “Izgledala je kao mala lutka koja spava. Tako mirno, tako nevino,” opisao je trenutak koji ga je duboko potresao. Tijelo djevojčice prenijeli su u pogrebno poduzeće, gdje su je pripremili za posljednji ispraćaj.
“Na dan sahrane, pripremio sam je. Oprao sam je, obukao i pripremio kako treba. Stavili smo je u kovčeg i odnijeli u kapelicu.”
“Majka slomljena bolom”
Na dan sahrane, grobar je pripremio tijelo djevojčice, obukao je i smjestio u kovčeg. No, prizor majke koja je stigla na sahranu zauvijek će ostati u njegovom sjećanju. “Bila je potpuno uništena, slomljena. U rukama je držala plišanog medvjedića, a jedva je stajala uz podršku supruga,” priča grobar o teškom prizoru. Cijela obitelj bila je duboko pogođena, uključujući i brata preminule djevojčice.
Grobar je pitao oca jesu li sigurni da žele otvoriti kovčeg, s obzirom na raniji dogovor. Otac je potvrdio, a ono što je uslijedilo grobar nikada neće zaboraviti. “Kada smo otvorili kovčeg, majka je jecajući zagrlila svoju mrtvu kćerku. Nikada nisam vidio takav očaj. Taj trenutak zauvijek je promijenio nešto u meni,” zaključio je.
“Sjećam se, moj prijatelj i ja stajali smo ispred kovčega, jedan s jedne, drugi s druge strane, i nismo mogli se kontrolirati. Sjećam se osjećaja stezanja u grlu, u srcu, i suza koje su mi navirale na oči. Emocije i bijes koji rastu u meni, toliki bijes da bih htio nešto zgrabiti i svom snagom baciti o zid”, rekao je grobar.
Zbog bolova u trbuhu završio u bolnici pa saznao strašnu dijagnozu: Umro je u roku od tri mjeseca
“Ljut sam kad onaj gore uzima tako malog, nevinog anđela i ostavlja u životu najgore razbojnike. I u isto vrijeme, možda ne bih trebao priznati, osjetio sam zahvalnost. Zahvalnost što ću uskoro doći kući, i što će moja djeca doći me pozdraviti. U jednom trenutku smo čuli od oca djevojčice: ‘Gospodo, zatvorite ovaj kovčeg, dosta je bilo’. Morao je odvući svoju ženu od tog malog bijelog kovčega. Nije ga htjela ostaviti”, zaključio je.
Ovaj potresni razgovor otkriva koliko je ovaj posao težak, osobito kad je riječ o pogrebima djece, a grobarova priča pokazuje koliko gubitak može ostaviti duboke rane ne samo na obitelj, već i na one koji se svakodnevno susreću s takvom tugom.
