Planina i more – dva starca sljubljena jedan s drugim čuvaju tajne o kojima oduvijek malo toga znamo. Njihovim mudrostima mogu se približiti samo oni dovoljno hrabri za odluku da u njihovu društvu nesebično, iskreno i skromno provedu jedan dulji period. Bila to planina ili more – rezultat je isti jer je njihova poduka univerzalna, jednostavna, sasvim prirodna i iscjeljujuća.
Upravo tomu je svjedočio i Zagrepčanin Marijan Kudrna (53), strastveni planinar, po zanimanju profesor kineziologije te aikido majstor, koji je krajem prošle godine prehodao Via Adriatica Trail.
Riječ je o prvom hrvatskom long distance trailu, dužine 1100 km i ukupnog uspona od 40 km, koji je Marijan prehodao u 55 dana, od kolovoza do listopada 2022. godine. Via Adriatica Trail čini 14 planina, 12 rijeka, 2 jezera, 18 zaštićenih područja, 7 županija i 52 općine. Na potezu od Rta Kamenjak u Istri do tvrđave Punta Oštro na Prevlaci stoje mnogi izazovi i propitivanja o vlastitim mogućnostima, unutarnjoj snazi, suočavanju sa strahovima.
“Moja je želja bila da upoznam domovinu. Bio sam na dosta lokacija, ali premalo lokacija po Hrvatskoj i ovo je bila jedna izvrsna prilika da tako nekako povežem mjesta koja sam znao. Puno je bilo mjesta koja nisam posjetio i ovo je bila super prilika da sve prođem”, rekao nam je Marijan, otkrivši i kako se uopće rodila ideja za takav jedan pothvat.
Naime, sve je počelo prije tri godine kada je sa sinom hodao prema Bačić kuku, jednom od vrhova Srednjeg Velebita.
“Tada sam vidio oznaku VA i nekako smo spontano shvatili da je to Via Adriatica, da su to atraktivne planine, predivna područja. Sve skupa je trajalo 55 dana. Od toga sam hodao 41 dan. Mislio sam da ću hodati 60 dana, pa čak i više od toga koliko je bilo teško, ali kako je rasla kondicija i kako je raslo to iskustvo, mogao sam sve prehodati i za puno kraće. Imao sam stanke zbog prognoze vremena, htio sam se i malo odmoriti, uživati u nekim predjelima. Ispalo je savršeno”, zadovoljno prepričava Kudrna.
Najveći izazov mu je bio nositi se sa žuljevima, s teškim ruksakom, s neiskustvom u tim dugačkim trailovima, sa svojim strahovima – od životinja do toga što ako se izgubi… No, da su strahovi zapravo iracionalni, pokazalo se i u slučaju ovog iskusnog planinara koji je na kraju svoje avanture postao bogatiji za veliko iskustvo. “Priroda te toliko uči da treba biti obveza da čovjek ode u prirodu i uči od nje. Zapravo ne moraš ništa činiti jer sve dobivaš od nje, ona samo daje”, kaže Kudrna.
Često na rubu suza
“Na dosadašnjim izletima i planinarenjima u životu prije i poslije Via Adriatice, namjera je uglavnom bila, sam ili u društvu, otići iz turbulencije grada, neprestanog priljeva problema i obveza te osloboditi tijelo od nakupljenog stresa. I prema mojem dosadašnjem iskustvu nema boljeg načina od toga da se čovjek malo ‘provjetri’, dobije sunca, potakne tromu cirkulaciju da pročisti kapilare i cijeli tjelesni sustav, ojača mišiće i tetive, ‘propuše’ pluća i unutarnje organe.
Naravno, sve sam to mogao dobiti i šetajući po savskom nasipu ili po Maksimiru pa je dodatni, sigurno i najveći razlog mojeg planinarenja posjetiti predivne planine koje još nisam vidio ili ih se nisam zasitio i išao bih se po nekoliko puta penjati te uživati u ljepoti i prelijevanju detalja, boja, oblika u svim mogućim nijansama. Zbog različitih vremenskih uvjeta ili godišnjih doba, nijedan izlazak na istu lokaciju nikada nije isti. Svi ti kraći izleti bili su moji izlasci da nešto uzmem. U ovim slučajevima priroda samo daje. Kao kada dođeš nekomu u posjet na ručak i uživaš kao gost”, priča nam Kudrna o svojem iskustvu s planinarskim izletima.
No kaže kako su long distance trailovi potpuno druga priča.
“Via Adriatica je nešto drugo. Ovdje priroda prvo jako puno uzima iz čovjeka. Isprazni svu ustajalu vodu do kraja iz čaše i onda ulije do vrha punu najfinijeg nektara. U ovom slučaju priroda je mentor, učitelj, sensei. Priroda je mjesto koje čovjeku svaki dan daje lekcije. I nevjerojatno je da daje taman koliko treba. Via svojom zahtjevnošću u više dana iz čovjeka izvlači svu ‘prljavštinu’, karakteristike koje ponekad šokiraju hodača jer nije svjestan da ih ima u sebi – slabosti, agresije, strahove, razočaravajuće reakcije, suočavanje s boli i patnjom. Ne može se izvući sve vlastito ‘prljavo rublje’ bez te cjelodnevne boli i patnje nošenja teškog ruksaka, izazova strmina i neravnog terena, hodanja sa žuljevima i raznim bolovima oko ramena, u mišićima i tetivama dok se tijelo ne adaptira strahovima da se ne izgubiš, da ne naletiš na ‘krvoločnu’ zvijer, ozlijediš se i završiš u helikopteru HGSS-a”, prisjeća se naš sugovornik.
Transformacija
A nakon nekoliko dana patnje i boli, počinju prve male nagrade.
“Već nakon nekoliko dana počinje promjena izvana, odnosno započinje adaptacija tijela jačanjem muskulature, skidanjem viška kilograma, općenito samoliječenjem cijelog sustava. Ali puno važnije, nakon nekoliko tjedana započinje unutarnja transformacija – prihvaćanje vlastitih slabosti, razumijevanje pojave nepotrebnih i pretjeranih strahova, svjesnost gubitka vremena provedenog u uzrujanosti i agresivnosti, prihvaćanje boli i izazov prolaženja kroz nju.
Započinje proces liječenja duše. Nakon nekih misli ‘teško mi je’ i ‘što mi je to trebalo’ sve više dominira osjećaj zahvalnosti. U drugom dijelu Via Adriatice neprestano sam osjećao radost, unutarnji mir i zadovoljstvo, bez obzira na to što mi je ponekad bilo vrlo teško. Ali u tim trenucima priroda me je naučila da toliko usporim i da je u težini – lakoća. Ljubav prirode prema meni prelila se u moju ljubav prema sebi. ‘Hvala ti’ mi je svako malo bilo na ustima.
Često sam bio na rubu suza. Nestala je samokritičnost, ostalo je samopouzdanje i prihvaćanje. U prvom dijelu sam, u slučaju da izleti neka zvijer, uvijek pomislio prvo izvući papreni sprej, ali u drugom dijelu sam samo mislio prvo izvaditi mobitel i što više snimiti bez straha hoće li mi se nešto dogoditi. Tijelo je bilo čvrsto, lagano i izdržljivo, a duša potpuno stopljena s prirodom. Čak i kad se nenadano dogodila neka glupost, na primjer da sam zapeo i zamalo pao, nije više bilo reakcije ljutnje i straha, nego su se pojavili prihvaćanje i zahvalnost. Reakcija je postala kreacija i ljubav. Nije više bilo lošeg terena, lošeg vremena. Priroda je davala i ja sam joj vraćao zahvalnošću. Priroda i ja bili smo jedno”, slikovito nam je opisao Kudrna.
Obožava Velebit
Tijekom cijelog puta imao je pogled na planine i na more, 55 dana živio je u toj čaroliji koja ga je darivala nemjerljivom radošću i ljepotom. Ipak, jedan dio posebno obožava.
“Velebit, naravno. To je planina na kojoj je moja djedovina, konkretno u Baškim Oštarijama. Dosta sam hodao po Velebitu, a opet ga nisam ni približno detaljno istražio. Otkako sam kao klinac cijelo ljeto provodio u Baškim Oštarijama, nigdje drugdje nisam osjećao tu povezanost planine i mora. Uvijek je bio užitak otići na neki vrh u okolici i onda se već za dvadesetak minuta predvečer nakon silaska s vrha kupati u moru i uživati u zalasku sunca.
Ali kako nikad nisam bio na planinama uz more južnije od Kaštelanskog Kozjaka, sve one planine od Peruna preko Omiške Dinare, Biokova, Rilića do Svetog Ilije na Pelješcu izazivale si u meni takvu pomisao. Ostati zauvijek. Naročito Rilić i Pelješac. Tu su ljudi vrlo otvoreni, smireni, nikad u žurbi. Ta blizina mora i planine liječi dušu i tijelo. Nažalost, Makarska rivijera je već dosta ‘užurbana’ zbog napučenosti i izgradnje u službi sve veće turističke ponude, a Pelješki most, koliko god smo se svi skupa veselili njegovoj izgradnji, narušit će taj mir i usporenost Pelješca. Jedan detalj mi se naročito urezao dok sam hodao po surovom grebenu Biokova iz pravca Šćirovca preko Ledenice prema Svetom Iliji.
Bilo je uglavnom oblačno i odjednom se na grebenu otvorilo prostranstvo s lijeve i s desne strane. Bio je nadrealan osjećaj da hodam po grebenu Biokova kao po oštrici žileta koja reže i dijeli dva beskonačna prostranstva, s lijeve strane daleko dolje unedogled prostiralo se kopno natkriveno tepihom oblaka, a desno su se na horizontu spajali nebo i more. Htio sam ondje ostati i lebdjeti zauvijek”, s laganom nostalgijom prisjeća se Marijan.
Nezaboravni susreti
Lijepe uspomene vežu ga i uz ljude na koje je nailazio putem, kao i na one koji su mu pomagali u njegovoj VA pustolovini.
“Tijekom cijelog putovanja sretao sam dobronamjerne ljude. Ako su bili planinari, svi su bili susretljivi, voljni pomoći savjetom i podrškom. Neki su mi dali svoju hranu, svoje energetske pločice i tablete. Filip, koji je završio VA kad sam ja kretao, potegao je iz Rijeke skroz gore do mjesta Plase da mi donese suhe hrane i pločica te me nahranio hamburgerom s pomfrijem i napojio pivom.
Kad sam se spuštao s Dinare, Ante, koji je također prošao VA dvije godine prije, donio mi je hrpu domaće hrane i piva, a čuli smo se nekoliko puta telefonski. Voditelji domova na Orlovim stinama i na Bukovcu dali su mi da prespavam sam u tim planinarskim domovima.
Članovi HGSS-a dobrovoljno su angažirani i pokrivaju cijelu VA stazu. Tako je Cvita, član HGSS-a, osigurao da prespavam u sjedištu u Kninu, pa u Divuljama u Kaštelima, a kasnije i Vlaho u Mokošici. Anka, koja radi u hostelu u Baškim Oštarijama, dva me dana držala ‘kao na dlanu’ dok sam liječio rane i žuljeve.
Postoji grupa Trail anđela, entuzijasta i ljudi koji žive u blizini pojedine VA dionice i tu su u svakom trenu dostupni za pomoć. Tako su mi Lidija iz Rijeke i Tanja iz Orebića omogućili da kod njih prespavam. Tu su i moji prijatelji, Robi iz Pule kod kojeg sam prespavao i koji me doveo na Kamenjak.
Ima anegdota da sam hodao i promašio VA trag kod Solina u Župskom zaljevu između Dubrovnika i Cavtata i tada slučajno sreo Lukšu, prijatelja kojeg nisam vidio više od deset godina. Tako sam predzadnju noć prespavao kod njegove mame. Sudbina i jedno od čuda Via Adriatice. Ljudi žele pomoći. Istina, točno se zna tko hoda po VA, tako da su imali povjerenja.
Ponekad su me neki planinari ignorirali, ali sve je to dio planinarske priče. Neki ljudi jednostavno žele biti sami kontemplirajući s prirodom”, opisuje nam Kudrna i dodaje kako je tijekom svojeg puta rijetko nailazio na pastire, no oni s kojima je razgovarao bili su vrlo susretljivi i jednostavni ljudi.
Tko je kriv za smeće?
Ipak, postoji nešto što mu se nikako nije svidjelo tijekom ove avanture, a odnosi se na našu turističku destinaciju – Istru.
“Istra je puna smeća. Toliko puna i odvratna da sam na nekim dijelovima bio na rubu povraćanja. To služenje turizmu i njegovo povećanje bez kontrole jednog će dana sve urušiti. Lokacije za urbane vile s bazenima i mjesta kamo ljudi dolaze na odmor se povećavaju, time se povećava broj lanaca supermarketa koji sa sobom donose i smeće koje ostaje nakon turističkog konzumerizma.
Kako Via Adriatica ima svoj kontinuitet, staza prolazi i kroz urbane dijelove i kroz dijelove u kojima je samo divlja priroda. U područjima turističkih ponuda okoliš je čist i vizualno primamljiv, no kad se ulazi u područja u kojima se turisti ne odmaraju, na rubovima prirode, na mjestima kojima se inače ne prolazi, ogromna je količina odbačenog smeća.
Dvoumim se jesu li za to krivi turisti. Primjerice, na potezu uz more nakon uvale Kale, gdje je beach bar, kilometrima se nalazi smeće lijevo i desno od makadama. Cijelim putem s desne strane među stijenama divljih plaža do mora, a s lijeve strane svako malo na rubu šume ili nekoliko metara unutar nje, gdje je razbacano i razvučeno po niskim granama. Odvratno!
Isto je tako iznad Rapca kad se ide stazom u pravcu planine Standar – na rubu šume uz stazu gdje nitko ne vidi odbačena je ogromna količina smeća jer odmah tu prolazi makadam pa smeće mogu odbaciti a da ih nitko ne vidi. I prijašnjih godina sam vidio da ljudi bacaju smeće po škrapama i vrletima u srcu Istre, a nedavno sam bio na Ćićariji i svjedočio ogromnoj količini smeća koju ljudi odbacuju putem. Ako domaći to dopuste, Istra će postati jedno veliko smetlište i time ispiliti granu na kojoj sjedi”, primjećuje ovaj iskusni planinar.
Sječa šume
Dodaje i kako u šumama ima puno šumske vlake i protupožarnih putova.
“Ne znam kako tomu stati na kraj jer svi vidimo kako je sječa potpuno izmakla kontroli u cijeloj Hrvatskoj. Vladajući dopuštaju da Hrvatskom vlada mafija koja potpuno devastira naše neprocjenjivo blago, a to su šume. Ni izvori vode nisu pošteđeni. Svako malo se probijaju novi protupožarni putovi, ali toliko široki da se može napraviti i autocesta. Jedan takav je probijen prema Raminu koritu, netaknutoj prašumi između Baških Oštarija i planinarskog skloništa Šugarska duliba. Pitanje je mjeseca kada će se početi uništavati ta neprocjenjiva ‘pluća’ Hrvatske i Velebita”, zabrinut je Kudrna.
Kao čovjek koji je gotovo dva mjeseca sam hodao planinskim prostranstvima, upravo je naš sugovornik prava osoba za davanje savjeta kako sačuvati neprocjenjivu ljepotu i mudrost o dva starca s početka ovog teksta – planini i moru.
“Dugoročno gledano, ‘urbaniziranje’ planinarskih staza i smanjenje utjecaja divljine, kao i rastući razvoj turizma u Hrvatskoj može narušiti neprocjenjivost svega što nam sama divljina može pružiti. Negdje treba podvući crtu ako želimo da naša djeca rastu u zdravom okolišu i razvijaju se u neprocjenjivoj netaknutosti divljine i prirode”, zaključuje naš sugovornik.
