Podmukao, smrtonosan, rak jajnika je, pogleda li se statistika, u svijetu treći po učestalosti ginekološki karcinom kod žena, a drugi po smrtnosti. Podaci su to koje je naveo Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ), ističući pritom kako se Svjetski dan borbe protiv raka jajnika obilježava svake godine 8. svibnja. Tog se dana, poručio je HZJZ, brojne udruge ujedinjuju kako bi educirali osobe o raku jajnika te je cilj tog dana i izgraditi osjećaj solidarnosti s oboljelim pacijenticama te njihovim obiteljima.
Jedna od tih organizacija u Hrvatskoj je i udruga “Sve za nju”, koja će 8. svibnja održati tribinu na temu raka jajnika, a 13. svibnja utrku “To nisu samo ženske stvari” u znak podrške oboljelima i njihovim obiteljima.
Tribinu će otvoriti članica udruge “Sve za nju”, Zrinka Ulovec kojoj je rak jajnika dijagnosticiran 2014. godine. Iako se ne može sjetiti koliko je već puta ovu tribinu otvorila, svjesna je jedne činjenice koja nažalost, zorno ilustrira koliko je rak jajnika opasan.
“Nažalost, koliko znam, sve žene koje su do sada otvarale tribinu su preminule. Hvala Bogu još uvijek sam tu i nadam se da ću biti i dalje, koliko god sam u borbi i na kemoterapiji”, rekla nam je za Zagreb.info.
“Nemam što reći osim, ‘žene, čuvajte se, pazite na sebe, nemojte izbjegavati preglede’. Naprosto su nužni, a rak jajnika je toliko podmukao da simptoma nema i možete imati ili ne imati sreće uhvatiti ga na vrijeme na godišnjem pregledu”, upozorila je.
Do trećeg stadija u jednoj godini
Upravo su redovni ginekološki pregledi bili važni za Zrinku, koja je te 2014. godine dobila svoju dijagnozu između dva pregleda.
Kako nam je naglasila u razgovoru za Zagreb.info, u tom vremenu od godine dana, rak je već bio u trećem stadiju.
“Simptomi su se kod mene počeli događati mjesec dana prije dijagnoze, u vidu nadutosti, problema sa stolicom. Bilo je to u lipnju. To nije bilo povezano sa simptomima ali me redovni ginekološki pregled bolio, pa me je ginekolog uputio na color dopler, koji je pokazao što je posrijedi”, ispričala nam je Zrinka prvi susret s ovom bolešću prije 9 godina.
Nakon dijagnoze krenulo je liječenje, od laparoskopije i kemoterapije, do operacije, nakon kojega se bolest povukla. Sve je bilo u redu idućih sedam godina, ali nažalost, problemi su se vratili.
“U 11. mjesecu 2021. su mi se pojavile metastaze na limfnim čvorovima i sad sam već godinu i pol dana u liječenju”, rekla nam je Zrinka.
‘Teško je čekati nalaze’
Upitana o izazovima života s rakom, Zrinka nam je navela kako najgori dio nisu fizičke prirode, bolovi i slično, već psihološki, a nošenje sa saznanjem da u sebi nosite rak, objašnjavala nam je, pitanje je bilo kojeg, a ne samo raka jajnika.
“Mene i moje prijateljice po dijagnozi najviše muče kontrolni pregledi. Dočekati nalaze, markera, ultrazvuka, CT-a, laboratorija općenito. Šest godina sam svaka tri mjeseca bila na tim kontrolama. Taj psihički pritisak je enorman”, prisjetila se Zrinka.
No, i fizički problemi, ostali su nakon zračenja i operacija.
Kako nam je navela, Zrinka ima problem sa živcima u stopalima, prstima, palčevi na rukama joj nisu do kraja profunkcionirali te ima problema s hvatanjem.
Iako navodi da se naučila živjeti s tim, svejedno joj nije ugodno.
“Ušla sam u menopauzu radi operacije već s 43 godine. Imam posljedice po kosti, moram paziti na kalcij, vitamin D”, pobrojala je.
Psihički je najteže
Govoreći o psihološkom teretu svoje dijagnoze, Zrinka je navela kako je najteže kada liječenje završi.
“Kad smo u programu liječenja onda se nešto događa, a nakon liječenja sve stane, zapitate se što sada i tu mi je psihološka podrška izuzetno mnogo značila jer sam se usmjerila na život, sa saznanjem da imam rak. Nažalost, imati rak ne znači završiti liječenje i više ne imati rak”, komentirala je Zrinka prisjećajući se kako se s udrugom “Sve za nju” upoznala na Cvjetnom trgu malo nakon što je završila s liječenjem.
Najprije je dobila psihološku podršku, za koju ističe da je apsolutno najvažnija, a potom je istraživala i brojne druge aktivnosti koje udruga nudi.
Kako navodi, iznimno su korisne i svatko među njima može pronaći nešto za sebe naći.
“Tu su predavanja liječnika, organiziranje tribina i radionica, bilo je ponuda za odlazak na bazen, na jogu, tu su i dramske grupe, pjevanje, zbor”, nabrojala je Zrinka.
Nije tajila svoj favorit, kako je nakon završenog liječenja, prije stupanja u udrugu poželjela plesati i otišla na satove Salse, kako je rekla, sama od sebe.
“U udruzi sam se uključila u program plesa koji fantastično vodi Petra Seitz. Još tijekom liječenja i nakon njega, ples i glazba su me na neki način izdignuli”, istaknula je. Dobro pamtim i program koji je vodila Ana Kuhanec Brašnović.
Druženje s drugim fajtericama: Iznimno jake veze
Uz aktivnosti, važna stvar u udruzi su i prijateljstava s drugim ženama koje su također oboljele od raznih vrsta raka.
“Puno razgovaramo, družimo se. Te veze među nama su iznimno jake jer smo sve preboljele rak”, rekla je Zrinka koje osobe osim iz udruge poznaje i s Facebook grupa te se međusobno druže. Dodala je međutim, kako su stvari malo usporile nakon korone, a sada se počinju vraćati, od kava do izleta ali ipak u manjem obimu.
“Imamo si potrebu međusobno pomoći, povezati se, makar virtualno, iako većinu žena poznajem osobno i to su sve osobe s imenom i prezimenom”, rekla nam je Zrinka.
Dok su ta nova prijateljstva velika podrška i oslonac, nažalost, nerijetko se dogodi i onaj najcrnji scenarij: smrt prijateljice, jedne od ratnica s kojima je dijelila svoju borbu s dijagnozom raka.
Zrinka je navela kako su ona i njezine suborkinje kroz godine izgubile mnogo članica, a kako je navela, kada se smrt dogodi, iako tužne, Zrinka i njene prijateljice nastoje ne dopustiti da predugo ostanu u tuzi.
“Uvijek ih se sjetimo, ali uvijek nakratko, ne posvećujemo se tome naširoko i nadugačko. Nađemo se na pogrebu, popijemo piće i ispratimo tu ženu. Kasnije ih se kod nalaženja, prisjećamo događaja s njom. Ali, kod samog spomena i odavanja počasti to traje vrlo kratko jer ne želimo unositi crnilo u svoje živote već samo poštovanje. Pamtimo, ali ne tonemo zbog toga moramo ići dalje”, opisala nam je Zrinka.
Sin za nju trčao već dva puta
Cijeneći podršku svoje obitelji, Zrinka navodi kako obitelj nijedne članice udruge ne ide s njima na sastanke jer je to ipak vrijeme samo za oboljele. K tome nam je uz smijeh napomenula i kako bi njenoj dvojici sinova to vjerojatno bilo i dosadno, ali je zato s ponosom rekla kako je njen mlađi sin Robert već dva puta trčao za svoju mamu u tradicionalnoj utrci “To nisu samo ženske stvari”, koja će se i ove godine održati na Bundeku 13. svibnja. Stariji sin Sven već godinama ne skida rozu narukvicu “Sve za nju” s ruke.
“Utrka je fantastična, iako meni osobno u krivo vrijeme jer sam tada obično već na Lošinju, ali ću doći ove godine. Super je, prvo zato što nas dolazi iznimno puno, daju nam podršku i dolaze cijele obitelji kako je to zapravo jedini događaj udruge gdje svi dolaze”, prisjetila se Zrinka radujući se ovogodišnjem izdanju.
