Prošlo je šest mjeseci otkako se Maja Šantić, 35-godišnja Hercegovka sa zagrebačkom adresom iz Singapura vratila u hrvatsku metropolu. Zajedno sa suprugom i petogodišnjim sinom koji je gotovo cijeli svoj život odrastao u Aziji sada se polako opet navikava na život u Hrvatskoj.
“Najteže mi je zbog sina koji je potpuni Azijat mentalitetom i sada mu se jako teško naviknuti na život u svojoj zemlji. Kod njih je na primjer normalno da djeca kad dođu na dječje igralište skinu cipele, pa je i on tako napravio kad je došao u Zagreb.
Onda sam ja ispod klupice vidjela špricu i brzo sam mu rekla neka se obuče”, priča nam Maja koja kaže da joj je ipak drago što će se u Hrvatskoj naučiti biti malo opušteniji i duže biti dijete.”
Zašto zgrade imaju grafite
Prvi put kad su otišli u park, čekao je 20 minuta da bi došao na red na tobogan dok mu nije prišla i rekla da ovdje nema redova kao u Aziji i ako se želi spustiti niz tobogan mora požuriti.
”Ja i muž smo jako dugo radili na tome da nas on ne treba pitati kad želi ići na wc jer je to tamo sasvim normalno. Njemu je sad sve ovdje jako zanimljivo i ima tisuću pitanja, od toga zašto zgrade imaju grafite do zašto je ovdje jako hladno”, smije se.
Prije dolaska u Singapur Maja je s mužem i sinom neko vrijeme živjela u Kini gdje se donekle navikla na azijski mentalitet, ali dolazak u grad koji zbog svog strateškog položaja zovu Gibraltarom Azije ipak je za nju bio šok.
Poznati po štandovima za hranu
Stanovi za hranu, pojašnjava sugovornica, dosta su drugačiji od naših.
”Kuhinje su jako male, uglavnom nemaju ni pećnice, a svaki dolazi s malom sobom za kućnu pomoćnicu. Uglavnom su to žene iz Filipina koje za malu plaću od oko 400 dolara mjesečno rade od 0 do 24 sata, skoro pa sedam dana u tjednu.
Ja sam bila jedna od rijetkih koja nije imala svoju i ljudi se tome nisu mogli načuditi. Čak je i tajnica mog muža imala svoju pomoćnicu, pa sam ja bila veliki izuzetak”, priča nam Maja.
Singapurci rijetko jedu doma, uglavnom se jede vani na tzv. hawkerima gdje se za male novce možete dobiti vrhunski pripremljeno jelo.
“Grad je poznat po tim štandovima koje su oni popularizirali i koji su se specijalizirali na određena jela. Tu možete pojesti vrhunski obrok za tri dolara što je njima smiješno mala cifra.
Kuhinje kao što sam rekla uglavnom dolaze bez pećnice i bez perilice suđa, a ako i nađete neki stan s tim uređajima, cijena će biti nekoliko stotina eura viša”, objašnjava.
Ne treba zaključavati kuću
Na pitanje što ju je najviše iznenadilo po dolasku u Singapur, odgovara da je to bez sumnje sigurnost.
“Znali smo 20 dana otići na put i ne bismo zaključali kuću, a imali smo najnormalnija vrata. Bili smo cijelo ljeto u Hrvatskoj, a stvari koje bismo ostavili ispred stana bi nas dočekale na povratku”, dodaje.
Na početku ju je i jako iznenadilo koliko su svi ljubazni.
Zagrepčanka gestom dirnula potpuno nepoznatu ženu: ‘Nisam bila sigurna je li to za mene’
“Možda nisu toliko prisni kao mi, ali sve će napraviti za vas, nikome nije ništa problem. Tamo nema dernjave, galame, trubljenja u automobilima. Možete stati nasred ceste, nitko neće zatrubiti. Čak i ako nešto ne mogu napraviti, nitko vam to neće reći na ružan način već sa jednim ogromnim smješkom tako da ni nećete shvatiti da vas odbijaju”, priča.
Jeftino tropsko voće
Nakon dolaska u Zagrebu kaže da joj jako nedostaju čiste ulice Singapura.
“Smeće na cestama tamo je nepoznat pojam. Moje djetetu se jako teško naviknuti na činjenicu da sada živi u zemlji u kojoj su dozvoljene žvake. Nije mu jasno zašto bi netko imao u ustima nešto što neće pojesti”, smije se.
ako su cijene u Hrvatskoj najviše što su bile u zadnjih nekoliko godina, Maji se nakon povratka iz Singapura sve čini jako jeftino.
“Cijene su tamo za većinu stvari astronomske. Stanarinu ćete platiti nekoliko tisuća dolara, školarinu također. Hrana je jako skupa, naročito ova sa zapada. Ono što je lokalno, s toga je u Singapuru jako malo, može se naći povoljno. Tako ćete tropsko voće platiti jako jeftino, ali sve drugo ćete platiti kao suho zlato”, objašnjava nam Maja koja kaže da bi oni kao obitelj znali otići tjedan, dva na Bali da malo uštede.
“Svugdje oko Singapura sve je jeftinije nego kod njih pa tako putovanja dođu jako povoljna”, kaže.
Diskriminacija stranih radnika
Ono što ju je u Singapuru iznenadilo i na što joj je trebalo puno vremena da se navikne je diskriminacija, osobito prema stranim radnicima koji nisu bijele boje kože.
“Bijelci i dalje najbolje prolaze u svemu”, govori Maja dodajući da su fizički radovi pretežno rezervirano za radnike iz Bangladeša, Nepala, Indonezije, Filipina.
“Oni rade najlošije plaćene poslove koje bijelci ne želi raditi, dok su svi najbolji poslovi uglavnom rezervirani za strance koji dolaze na ugovore. Diskriminacija se u Singapuru jasno pokazuje, nikoga nije briga što vi mislite o tome. Njihov stav je vrlo jasan – ako vam se na sviđa, samo idite”, objašnjava Maja koju su nakon dolaska u Singapur jako iznenadili i oglasi za stanove.
“Ako iznajmljujete stan, uredno piše u oglasu koje su rase dobrodošle. Većina ne želi iznajmljivati Indijcima, uglavnom zbog njihove kuhinje u kojoj se koristi previše začina. Indijcu će iznajmiti samo ako im se baš nitko drugi ne javi”, priča.
Na pitanje jesu li u Singapuru čuli za Hrvatsku, kaže da smo u posljednjih nekoliko godina postali jako popularna turistička destinacija.
“U Singapuru svi znaju za nas, osobito za Dubrovnik i Hvar. U okolnim zemljama svi još uvijek znaju za Jugoslaviju. Tamo samo samo kažeš Tito i sva vrata su ti otvorena”, zaključuje svoju priču Maja.
