Kada je prije šest godina tada 35-godišnja Morana saznala da je njezina djevojčica Dora rođena s jednim kromosom viška bila je prestravljena. Nakon što je već rodila dvojicu zdravih dječaka, nije niti na jedan trenutak pomislila da bi se takvo nešto moglo dogoditi baš njezinoj obitelji. No, taj prvotni strah i sumnja nasreću trajali su kratko. Uz pomoć obitelji i prijatelja ubrzo je shvatila da njezina Dora itekako zaslužuje život vrijedan življenja.
“U prvim trenucima ključan mi je bio suprug Danko koji je situaciju prihvatio s velikim optimizmom, ali i liječnici u bolnici Sestre milosrdnice koji su odmah napravili pretrage te nisu uočili značajnije probleme. Nakon nekoliko dana smo se sabrali i krenuli živjeti s Dorom”, priča nam Morana koja se prisjetila svojih osjećaja kada je od liječnika doznala da njezina djevojčica ima Down sindrom.
”Voljela bih se samo vratiti u rodilište prije šest godina i promijeniti viziju koju sam imala kad sam saznala da ima Down sindrom. Danas naša mala predškolarka čita, piše i računa. Stigla nam je da sruši sve predrasude”, kaže majka.
Danas je Dora zdrava i vesela šestogodišnja djevojčica. S veseljem sudjeluje u svim aktivnostima kao i njezini vršnjaci. U vrtiću boravi bez asistenta te pleše u baletnoj školi. Mama Morana ističe kako je prava djevojčica sa stavom.
“Od početka smo slušali da su djeca s Down sindromom nježna, blaga, nasmijana, ali naša Dora često pokazuje svoj snažan karakter. Dobro zna što hoće i kako će to dobiti, pa mi je zaista drago što nitko u okolini nema osjećaj da joj treba popuštati”, priča nam majka.
A za napredak takve djece, uz ogromnu podršku obitelji, potrebna je i značajna potpora sustava. Od drugog mjeseca života Dora po nekoliko puta godišnje odlazi na rehabilitacije u Down syndrom centar Pula, te u Centar za rehabilitaciju u zagrebačkoj Sloboštini gdje je uz stručno vodstvo naučila čitati, pisati i računati.
“Potpore ima, ali i nema. Primjerice, psihosocijalna podrška ne postoji i mi roditelji smo prepušteni sami sebi i jedni drugima. Imala sam tu sreću da sam od početka imala prijateljicu koja ima dječaka s Down sindromom, stariji je od Dore samo dva mjeseca. Zajedno smo dijelile brige, veselje, odlazile u Pulu i družile se. Kad saznamo da se u blizini rodilo dijete s istim problemom, nastojimo ih povezati s drugim roditeljima, nekako ih usmjeriti, pružiti im podršku. Ono što nas u sustavu koči i umara su stalna vještačenja i dokazivanja da su teškoće i dalje prisutne i da su nam naša djeca doživotno na skrbi”, ispričala je.
Ipak, Morana i njezina obitelj najveću potporu osjećaju u Zaprešiću u kojem žive. Ističu kako je Dora zaista svugdje dobrodošla.
“S obzirom na to da je Svjetski dan osoba s Down sindromom, Dora je u svom vrtiću izabrana za ‘dijete tjedna’, dok njezina braća Matej i Mihael u svojoj školi izrađuju plakate i pripremaju prezentacije o svojoj sestri. Taj dan obilježava se i u zaprešičkom atletskom klubu, ali i baletnom studiju gdje Dora često sudjeluje na treninzima I natjecanjima”, ponosna je Morana.
O dalekoj budućnosti, ističe mama, ne usudi se ni razmišljati. Kao i svaki roditelj, samo želi da njezina Dora bude zdrava i sretna, a koji god put odabere, obitelj će joj biti bezuvjetna podrška u ostvarivanju svih njezinih želja.
