Klasičan prizor ljetnog Zagreba na Trgu bana Jelačića znači vidjeti obilje turista koji znatiželjno obilaze i istražuju ljepote hrvatske metropole, ali nerijetko se tu mogu vidjeti i prosjaci koji u teškoj financijskoj situaciji nemaju ništa.
Do toga je došlo u centru Zagreba: ‘Došlo mi je plakati, ali ne mogu im svima pomoći’
“Nije, nažalost, čudno vidjeti teške siromahe i prosjake po gradu, znaju biti u tramvajima i moliti na Ilici i Trgu bana Jelačića. Ali neki dan me je osupnulo vidjeti koliko ih je sad više u odnosu na prije. Na svakom koraku netko me povlači za rukav i moli za pomoć. Došlo mi je plakati, pokušam ponekad dati koji cent za kruh ili pecivo, ali ne mogu im svima pomoći”, rekla nam je jedna čitateljica.
Dok neki prosjače jer doista nemaju ništa, ima i onih koji samo glume pa ima i puno ljudi koji nemaju povjerenja u prosjake. Neki čak navode i kako prosjaci trebaju pronaći posao.
“Oni koji žele raditi, mogu raditi. Što se točno dogodilo da se dio ljudi odlučio na prosjačenje možda može odgovoriti neki socio-psihološki stručnjak. Nešto drugo je u pitanju”, rekao je ranije za Zagreb.info ekonomist Damir Novotny.
Stoga smo u našoj Facebook anketi pitali čitatelje portala Zagreb.info: “Dajete li prosjacima novac ili im kažete da nađu posao?”
‘Svatko ima svoju priču i sudbinu’
Dobar dio naših čitatelja, sudeći po komentarima, pomaže onima u potrebi.
“Dam ako imam, ne pitam. Svatko ima svoju životnu priču i sudbinu”, “Skoro uvijek dam”, “Uvijek invalidima i starijim osobama”.
Jedan čitatelj je pojasnio zašto s jedne strane, uvijek da sitniš ako ga ima te mu pritom ne pada napamet prigovarati prosjaku zašto ne nađe posao.
“Tih nekoliko centi mene ne čini nikaj siromašnijim, a ni njih nikaj bogatijim. Nikad im ne velim da si pronađu posao jer nisu svi ni sposobni za rad. S druge strane, poznavajući mentalitet većine naših ‘dragih’ poslodavaca kaj žele dobrog radnika, pravog radnika, školovanog radnika, radnika koji ima najviše 30 godina starosti (jer eto, nakon toga si već prestar za mnoge poslove) i od toga barem 15 godina radnog iskustva i kaj govori tečno 3 strana jezika, a da ga se pritom čim manje ili uopće ne plati, nemam srca nekome reći nađi si posao”, argumentirao je.
Neki žive po biblijskim vrijednostima koje navode, u parafrazi, da činiš drugima, što bi želio da drugi rade tebi, a neki jednostavno žele dati svoj doprinos prijeko potrebnoj društvenoj solidarnosti.
“Bolje dati, nego ne daj bog prositi, amen”, “Uvijek dajem novac i kupim za pojesti i popiti jer u ovom vremenu treba proraditi empatija”, “Uvijek ako imam dam. Ljudi su iz milijun razloga u nevoljama. Voli bližnjeg kao sebe”, komentirao je u anketi dio naših čitatelja.
Dok neki daju ponekad i malo, ima i onih koji prosjacima daju često i puno.
“Uvijek i to dosta. Uvijek pomislim da sam i ja mogla biti u tom položaju. Nikad ne znaš kamo te život može odvesti”, navela je jedna naša čitateljica.
Prosjačenje kao unosan posao?
Ipak, ima i onih koji prosjakove molbe čvrsto odbijaju.
“Ne. U nekoliko navrata sam se uvjerila da je to biznis. Čisti biznis. I to unosan”, rekla je jedna čitateljica.
Nije bila jedina s takvim iskustvom.
“Sve rjeđe jer sam često pomagala frajeru pred Avenue Mallom. Sav se tresao i jedva stajao sa štakama pa mi ga je bilo žao. I onda jednu subotu gledam neku reportažu o njemu na telki i frajer igra nogomet sa sinom. Drugi puta ista stvar sa starom ženom i nakon par mjeseci naslov u novinama kako je riječ o prevarantici s maskom starice. Uigrani tandem je tako skupljao lovu. Od tada kako kada i kako kome”, stoji u jednom komentaru.
Jedna od naših čitateljica je opisala profil osobe za koju joj ne pada na pamet dati novac.
“Najgore je kad vidim muškarca mladog, pijanog i drogiranog da žica novce. Odi radi čovječe, kao svi normalni ljudi”, poručila je.
Neki tvrde da su i prosjacima u lice naveli da pronađu posao.
“Kako kojem. Onome što ima i ruke i noge, kažem da ide raditi .Ja radim dva posla”, navela je jedna čitateljica.
Dok neki idu iz krajnosti u krajnosti, neki ipak žele razmisliti o svakom pojedinačnom slučaju.
“Otprilike procijenim da li su profesionalni, ili doista nemaju. Pitaju me najčešće da im nedostaje za hranu. Ponudim da im kupim hranu. Mali broj ih prihvati, drugi traže novac. To mi sve kaže. Nikad nisam odbio pomoći osobi u nevolji jer treba biti čovjek, ali ne treba se dati raditi budalom od strane onih koji ‘prose’, a imaju bolji mobitel od mene. Uvijek sam kulturan, nikad se ne svađam i ne vrijeđam jer nemam potrebu za tim”, zaključio je jedan naš čitatelj.
