Prvi simptomi krenuli su kada je kao četverogodišnjak dobio vodene kozice. Često je bio žedan i morao je stalno mokriti.
“Mama je vidjela da nešto nije u redu i odvela me doktoru. Na prvu nisu otkrili o čemu se radi. Doktorica je rekla da pijem puno jogurta. Nakon toga otišli smo u bolnicu na daljnje pretrage i dijagnosticirali su mi dijabetes tipa 1”, priča nam 32-godišnji Zagrepčanin Elvis.
Tada je odmah morao prijeći na strogi režim prehrane, trebao se početi baviti fizičkom aktivnošću, a inzulin je dobivao dva puta dnevno.
“E onda sam sa osam godina prešao na takozvanu penkalu. To se pikaš četiri puta dnevno, u principu prije svakog obroka. Brzo sam postao odgovoran kao dijete. Kroz tinejdžerske godine zbog hormona taj broj pikanja se još i povećao”, priča nam Elvis.
Danas kaže, zahvaljujući modernoj tehnologiji sve je puno lakše i jednostavnije.
“Imam mali uređaj zalijepljen na ruci koji je spojen na mobitel i onda preko aplikacije sve mogu saznati. Javlja mi kada mi je šećer visok, kada je nizak. Ima i alarm koji me podsjeća da si moram dati inzulin. Sve je puno lakše”, objašnjava.
Vjeruje da će tehnologija još više napredovati, da si primjerice možeš instalirati uređaj pod kožu koji će sve raditi sam. Osim toga kaže, živi potpuno normalno i osjeća se zdravo, jer se često mora kontrolirati, bavi se tjelovježbom i kvalitetno jede.
“Jedino što uvijek moram imati tu penkalu, iglu, špricu kako god, kod sebe. Kad negdje putujem obavezno. Ljudi uvijek gledaju jesu li ponijeli dokumente, a ja gledam imam li inzulin. U suprotnom, ako si ga ne dam na vrijeme, mogu doslovno završiti na hitnoj”, zaključuje hrabri Elvis.
