Na zagrebačkoj Peščenici 1991. godine formirana je 99. brigada, koja je sudjelovala na frontama Domovinskog rata diljem Hrvatske: u operaciji Oluja, po raznim lokacijama ogulinske bojišnice na Maloj i Velikoj Kapeli, te u Sunji.
SVI SU LUDI ZA OVOM FOTKOM: Pogledajte najljepšu sliku nastalu tijekom Domovinskog rata (FOTO)
No, najbolje su poznati po tome što su tijekom šest mjeseci hrabro i neumorno branili Novu Gradišku i njenu okolicu od napada agresora. Spomenimo i da je riječ o prvoj pričuvnoj brigadi ustrojenoj u Zagrebu.
Službeno je ustrojena 12. svibnja 1991. godine u prostorijama Ureda za obranu Peščenica-Zagreb, a prva mobilizacija je izvršena 17. i 18. rujna. Redove brigade činili su uglavnom mladići iz područja koje danas čini istoimena gradska četvrt, no, bilo ih je i s Črnomerca, iz Dubrave, Sesveta, pa čak i Španskog.
Španci pomogli obnovi crkve
“Imali smo ekipu, od milja smo ih zvali Španci, a kad nisu bili na bojišnici, pomogli su jednoj lokalnoj crkvi da se obnovi”, prisjetio se Ivica Babić, treći zapovjednik brigade. Posjetili smo ga kako bismo s njim razgovarali o njegovom ratnom putu i onom brigade u kojoj je služio.
Nakon mobilizacije, brigada s Peščenice poslana je prvo na bojišnicu općine Lasinja, u današnjoj Karlovačkoj županiji. Ondje je, samo deset dana nakon prve mobilizacije, poginuo prvi vojnik. Božidar Pintarić imao je 31 godinu, a poginuo je od minobacačkog gelera u lasinjskom zasleku Orečići.
U brzo potom 99. brigada smještena je u oko Nove Gradiške, gdje su boravili od 5. studenog 1991. do 1. svibnja 1992. godine. U Domovinskom ratu 99. brigada izgubila je dvadeset i jednog pripadnika, a od tog broja njih 17 je poginulo upravo na novogradiškoj bojišnici.
Pucali po njima granatama
“Mogu reći da smo u tih šest mjeseci branili i uspješno obranili Novu Gradišku. Napadi nikad nisu bili pješački, nismo se borili licem u licem.
Oni su po nama išli samo dalekometnim naoružanjem, a mi smo se od njih branili s onim što smo imali na raspolaganju”, prepričava zapovjednik Babić, koji se brigadi priključio krajem studenog 1991.
‘Možda imamo većeg’: Jedan od najboljih pilota Domovinskog rata o zračnim napadima u Ukrajini
Prisjetio se i jednog detalja koji mu se posebno urezao u pamćenje. “Na Božić smo imali takav vatromet, nebo je sjalo više nego da smo imali pravi. Po nama su samo padale granate” , prepričao je.
Ranjeno 150 pripadnika
O detaljima strahota i nizu tragedija koje su pripadnici brigade tada proživjeli nije htio govoriti, no naglasio je da je tih šest mjeseci ostavilo utisak na njih sve, te su stvorili posebnu vezu sa stanovnicima Gradiške.
“Jedan od trenutaka koje posebno pamtim je bio nakon rata, kad su nas primili da nam se zahvale. Žene koje su nas okružile su praktički počele plakati. Praktički smo postali počasni građani”, s osmjehom će Babić.
Nakon Nove Gradiške brigada je poslana na slunjsko ratište, a s 1. gardijskom partijom u operaciji Oluja na na oslobađanju Plaškog i Slunja. “Ratni put smo završili u Dvoru na Uni, a brigada je ugašena 2006. godine”, kaže Babić. Tijekom Domovinskog rata kroz postrojbe 99. brigada prošlo je 8765 branitelja. Ranjeno je njih oko 150.
Odlikovao ih Stipe Mesić
Kako bi ostalo pamćenje na njene pripadnike i ono što su učinili u ratu, osnovana je Udruga hrvatskih branitelja domovinskog rata “99. brigada”.
Brigada je 20. listopada 1996. primila Zahvalnicu Zapovjedništva Zbornog područja HV-a Karlovac, a odlukom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića 2006. godine odlikovani su Redom Nikole Šubića Zrinskog.
Priznanje su dobili za “iskazano junaštvo pripadnika u Domovinskom ratu”. Brigada je dobila i vlastiti spomen-park na zagrebačkoj Volovčici, preko puta Crkve Blaženog Augustina Kažotića u Ivanićgradskoj ulici.
‘Nikad nisam pomislio da ne odem’
Što se tiče samog zapovjednika Babića, on je u brigadu došao kao bojnik u kasnim četrdesetim godinama. Iako je diplomirani ekonomist koji je desetljećima radio u postrojenju Sljeme u Sesvetama, imao je dotadašnjeg, povremenog iskustva u vojsci.
Poziv za mobilizaciju je dobio negdje oko studenog 1991. godine. Bio je tada u kasnim četrdesetim godinama.
“Nikad nisam pomislio da kažem da neću ići, i da se mogu vratiti unatrag sa znanjem od danas, ponovno bih to učinio”, odgovorio nam je na postavljeno pitanje Babić. Odlaskom na bojište ostavio je ženu i dvoje djece, a vratio im se u svibnju 1992. nakon što je pretrpio tešku ozljedu.
