Netom izdana knjiga dugogodišnje novinarke Željke Godeč “Većeslav Holjevac – tvorac modernog Zagreba i hrvatskog nacionalnog pokreta” već je izazvala velik interes javnosti. Autorica čitatelje u 18 poglavlja vješto vodi kroz život najpoznatijeg zagrebačkog gradonačelnika, ali i kroz političke, dosad nerazjašnjene intrige.
Jedna od intrigantnijih epizoda svakako se veže uz ulogu Mike Tripala, jednog od vođa hrvatskog proljeća, ali i važnog člana Komunističke partije te s demokratskim promjenama jednog od ključnih ljudi uspostave hrvatske države.
Godeč odnosu između Tripala i Holjevca poklanja mnogo pozornosti u dijelu pod nazivom “Kraj gradonačelnikova mandata”, koji ovdje, uz suglasnost autorice, donosimo u bitno skraćenijem obliku.
NA DANAŠNJI DAN: Svečano otvoren zagrebački Most slobode na Savi
“Desetog dana studenoga 1962. organizacijski sekretar Marijan Cvetković izvijestio je članove Izvršnog komiteta Saveza komunista da je u Gradskom komitetu održan sastanak na kojemu se raspravljalo o izborima za sekretara tog komiteta. Na sastanku je bilo predloženo više njih: Jure Bilić, Miko Tripalo, Pero Pirker, Većeslav Holjevac, Soka Krajačić. Nakon kraće diskusije zaključeno je da se za sekretara Gradskog komiteta predloži Tripalo. Napomenuto je, doduše, da bi ubuduće trebalo u Zagrebu prekinuti s praksom da se redovito bira sekretar koji nije član te velike organizacije. Iako se Holjevčevo ime našlo u toj Partiji važnoj kombinatorici, izgleda da je poslužio samo kao “demokratski ukras”. Jer odluka o tome da će se Gradski komitet povjeriti Tripalu već je bila donesena. Donio ju je osobno Tito. Spomenuta praksa da se gradski sekretari biraju izvan zagrebačke organizacije neizravna je kritika izbora Mike Tripala koji je stizao iz Beograda, s položaja predsjednika Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije.
Da će ga politički vjetar otpuhati s mjesta gradonačelnika, neovisno o tome što su rezultati govorili njemu u prilog, Holjevcu je moralo biti jasno u siječnju 1963., kad su mu ponudili ambasadorsko mjesto. To je za njega bila nemoralna, uznemirujuća ponuda, znak da ga se partijski vrh želi riješiti kao viška, a možda i znak odstrela.
“Kad te hoće maknuti, onda te pošalju u neku daleku ambasadu da te proguta mrak”, zdvajao je. Izvukao se od te ponude, ali jedva. Bakarić je na sjednici IK potvrdio Holjevčevo odbijanje: “Drug Vlado Bakarić iznio je da su drugovi iz Beograda tražili da damo tri druga za ambasadora, međutim, dvojica su iz raznoraznih razloga otkazala. Smatra da, iako u konkretnom slučaju druga Holjevca ima razloga (bolest drugarice, teški invaliditet), treba načelno zauzeti stavove, da li možemo i dalje trpjeti da nam drugovi dolaze sa raznim razlozima i daju otpor da odlaze na dužnosti u inozemstvo, a slično je kada je u pitanju odlazak na dužnost u Beograd.”
Politička sudbina
Kao da se ništa ne događa, Holjevac je nastavio raditi svoj posao, određivao je budžetsku potrošnju grada, udio grada, općina i privrednih organizacija u izgradnji boračkih stanova. Curili su mu posljednji mjeseci na mjestu gradonačelnika. Njegova politička sudbina u Zagrebu definitivno je zapečaćena na sjednici Izvršnog komiteta 27. veljače 1963., kad je u raspravi o kadrovskim pitanjima zaključeno da sekretar Centralnog komiteta SKH bude Vladimir Bakarić, predsjednik Izvršnog vijeća NRH Mika Špiljak, Holjevac postaje član Izvršnog vijeća, Savka Dabčević Kučar pak predsjednica Ideološke komisije Centralnog komiteta. Devetnaestog travnja predložen je za predsjednika Odbora za društvene službe, a nekoliko dana poslije i za predsjednika saborskog Savjeta Leksikografskog zavoda. Kako je počeo svoj mandat idejom o izgradnji, tako ga je i završio. U zadnjim danima pogurao je osnovu za izradu GUP-a grada Zagreba.
Službeni motivi zbog kojih Holjevac, nakon punih deset godina vođenja grada Zagreba tijekom kojih nije imao, koliko je poznato, ni jedan neoprostiv politički ili upravljački gaf, više nije bio pogodan isti su oni zbog kojih je i postao gradonačelnik. Partija je opet provodila reorganizaciju i rotaciju vlasti u državi, miješala nove kadrovske karte i propagirala nove modele upravljanja. Po novome – nitko ne može biti na jednome mjestu više od dva mandata. Holjevac je svoje mandate “potrošio”. Većeslav Holjevac predložen je za zastupnika u Saboru SRH. Izbor za saborskog zastupnika bio je samo preduvjet da dođe na novu dužnost u republičkoj vladi.
U duhu novog ustava Izvršno vijeće nije bilo tijelo koje samostalno donosi odluke, nego preuzima ulogu političko-izvršnog tijela Sabora. Članovi Izvršnog vijeća, za razliku od ministara, nisu imali svoje resore, nego postaju predsjednici odbora pa je tako za predsjednika Odbora za društvene službe imenovan Većeslav Holjevac. Iako se skok s gradske na republičku razinu mogao tumačiti kao napredovanje, vrlo će se brzo pokazati da je napuštanje gradonačelničke pozicije bilo početak kraja političke karijere Većeslava Holjevca.
Gradonačelnik položio vijenac gradskom velikanu: Zbog njega je ‘Zagreb prešao Savu’
Sporedni kolosijek
U slučaju Holjevca, kojemu se nisu mogli prišiti hipoteka razuzdanog partijskog funkcionara ni grijesi lošeg upravljanja, rotacija je bila samo drugo ime za početak odstrela iz političkog života koji će se u završnici odigrati brutalno, na način za koji on neće biti spreman. Zadnja odluka koju je potpisao bila je iznos “stalne mjesečne nagrade” 25. lipnja 1963. svome nasljedniku Peri Pirkeru. U pozadini se vodila borba tko će preuzeti grad, htjeli su za predsjednika Gradske skupštine nametnuti “svoga poslušnog čovjeka” Borisa Bakrača, dotadašnjeg potpredsjednika, kako ga kvalificira Tripalo.
“Ali mi smo se, uz tihu podršku Marijana Cvetkovića, tome suprotstavili”, otkrit će Tripalo, i za predsjednika izabrali Peru Pirkera, “demokratskog i marljivog političara, ali prije svega dobra i plemenita čovjeka”. Ured gradonačelnika Holjevac je napustio sabirući svoje zagrebačke godine u jednu skromnu rečenicu: “Ipak smo nešto učinili.” Ispratila ga je “grupica Zagrepčana, neko veselo društvance na ulici”, koja je skandirala: “Hoćemo Vecu! Hoćemo Vecu!”
Kad je tiho uklonjen s mjesta zagrebačkoga gradonačelnika na sporedni kolosijek Matice iseljenika, Holjevac još nije bio ogorčen. Kao član Izvršnog vijeća Sabora mogao je biti samo jedan u masi, kotačić u mehanizmu političko-izvršnog tijela Sabora, lišen vlastitog resora i samostalnog donošenja odluka. Ni Matica iseljenika isprva nije obećavala neka vatrena društvena uzbuđenja u političkoj zavjetrini, pri dnu po važnosti u hijerarhiji saveznih i republičkih institucija. U cijeloj Jugoslaviji aparat zadužen za iseljenike imao je tek oko 30 ljudi. Za razliku od strke u uredima gradske uprave, u zgradi u Trnjanskoj preko puta svakodnevica u Matici tekla je u ležernom ritmu, takvom da se ondje mogla dočekati mirovina bez stresova i političkog infarkta.
U proljeće 1964., nakon izbora u Matici iseljenika, u Partiji su mislili da su ga se riješili: Holjevac je gurnut u ne odveć bitno kulturno društvo zaduženo za održavanje veza s raseljenim stanovnicima.
Aktivno žarište
Nema više baze na kojoj bi mogao stvarati platformu ozbiljnijeg političkog djelovanja, ljudi koje bi mogao inficirati svojim idejama. Jako su se prevarili. “Matica njemu nije bila ni utješna nagrada”, reći će Igor Zidić koji je kao mlad, ambiciozan, tek završeni povjesničar umjetnosti Holjevca upoznao u Matici hrvatskoj, on je “Maticu iseljenika osjećao kao kaznu, ali je kao odgovoran čovjek učinio sve što je mogao da na tom mjestu funkcionira najbolje.” Prvih mjeseci Holjevac je prijateljima govorio da se baš “ne razumije u to iseljeništvo”. Ipak, brzo se dosjetio kako će kapitalizirati svoje profesionalno iskustvo i minuse pretvoriti u plusove. Ili, kako je obećao u svom izbornom govoru, Dom pretvoriti “u živi i aktivni faktor Matičina djelovanja, u aktivno žarište veza s iseljenicima”.
“U prvi mah, kad je vrhovni šef Bakarić odredio da Holjevac ode u Maticu, Veco nije znao što će s tim. Bilo mu je jasno da je to micanje iz sfere važnih političkih odluka. No nakon par dana rekao mi je, i ne samo rekao, vidio sam na njemu da to doista i misli, ‘pa to je jedna pozitivna stvar – briga za tisuće Hrvata raseljenih po svijetu’. I sa zadovoljstvom je obavljao tu funkciju”, stekao je dojam Daniel Ivin za svojih posjeta Matici.
O političkoj centrifugi, koja ljude uči lekciji “tko bi gori, sad je doli”, simbolično je svjedočilo i to što je novi ured, u koji će sjesti kao predsjednik Matice na Trnjanskoj cesti, Holjevac izgradio dok je bio na moćnijoj poziciji gradonačelnika.
Problemima iseljeništva posvetio se s takvim žarom kao da mu je to prvi posao u životu. Pod njegovim vodstvom živnuo je i razmahao se rad Matice kao kulturno-prosvjetnog društva koje se u svojim prvim godinama bavilo organiziranjem gostovanja kulturnih društava iz Hrvatske i brigom o iseljenicima povratnicima. Veze s iseljenicima bile su tanke i potrgane, na što je pogubno utjecala i Rezolucija Informbiroa, a odnos dvojan: ekonomsku emigraciju službena je politika htjela privući, a političku je stigmatizirala kao opasnu i suspektnu.
Jedan od najodvažnijih: Znate li po čemu je zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac bio poseban?
Generalna linija
Rezolucija je podigla visok zid između iseljenika i domovine i, prema ocjenama partijskih funkcionara, dovela do oskudne informiranosti. Istodobno je postojao “velik broj neprijateljski raspoloženih listova, brošura i radiostanica koji je sistematski dezinformirao i držao u zabludi dobar dio našeg iseljeništva”. Takvom odnosu snaga prilagođena je generalna linija državne politike: da se oslabi “negativna propaganda političke emigracije” i stvori pozitivna, da se iseljenike potiče da što više posjećuju svoju matičnu zemlju i na licu mjesta se uvjere kako izgleda jugoslavenski socijalizam.
Zvonimir Komarica, kojeg je Holjevac postavio u Matici na čelo novoutemeljenog Zavoda za migracije i narodnosti, pričao je kako je Holjevac “znao da se svaki razgovor u inozemstvu ‘projicira’ u Beograd i može izazvati neugodnosti”. Zato su forsirali dolazak iseljeničkih grupa u Hrvatsku umjesto da oni sami putuju u inozemstvo: “I onda smo s njima razgovarali na otvorenom, gdje nije bilo mikrofona. Taj rad odvijao se s mnogo teškoća.” Na položaju predsjednika Matice iseljenika Holjevac je, smatrao je Mikulić, “postigao izvanredne rezultate” koji su se mogli prekinuti jedino njegovom smjenom. Doduše, taj položaj nije bio tako prestižan i značajan da bi Holjevac postao metom samo zbog “izvanrednih rezultata”.
Paralelno s političkom karijerom Holjevcu su kola krenula nizbrdo i u privatnom životu.
Prve napukline otvorile su se kad je počeo izlaziti iz kuće kasno navečer. Sam. Da noću krene u šetnju, samo po sebi nije bilo ništa čudno, takvu je praksu uveo odavno u svoj svakodnevni život. Ali da u svoje noćne obilaske više ne poziva ni svoju djecu ni njihove prijatelje, Nadi Holjevac moralo je gadno zazvoniti na uzbunu. A tek opravdanje da ide u ribolov i da se kući vraća bez ulova! Kad ga je supruga Nada suočila sa svojim sumnjama, nije negirao, priznao joj je da postoji druga i uvjeravao ju je da će ga to proći. Obitelj je zapala u duge i bučne rasprave koje su trajale i do četiri ujutro.
Papirnati kraj
Kako bi im ukazala na apsurdnost situacije, njihova najstarija kći napravila je “cirkus”: napustila je roditeljski dom i udala se želeći im pokazati da imaju dijete za udaju, a ne da se Holjevac nanovo ženi. Ta se muka mogućeg raspada braka kotrljala nekoliko mjeseci, sve dok jedne noći – jedne od onih u kojoj će Holjevac izgovoriti alibi-rečenicu da ide u ribolov – nije došao konačni kraj. Holjevac je napustio Nazorovu s dva kofera. Ono što nije ponio sa sobom, svoju korespondenciju i arhivu – nestalo je.
Sve su veze među supružnicima pukle. Nada i Većeslav Holjevac nisu htjeli ni fizički sekundirati konačnom raspletu svog braka. Ni na sudu. Odvjetnici su se pobrinuli za papirnati kraj. Godine braka, u kojemu su s troje djece završili krug od Korduna do Nazorove, formalno su raskinute poslije pravomoćnom presudom Okružnog suda u Zagrebu br. P2-186/1968 26. travnja 1968. Nada Holjevac ostala je zamrznuta u tom gubitku i izdaji. A Većeslav Holjevac počeo je graditi novi život s Darinkom Magdić, dvadeset godina mlađom crnkom, po zanimanju učiteljicom, koju je, po pričama njima bliskih izvora, upoznao na Velesajmu, gdje je po preporuci svoje starije sestre honorarno radila kao hostesa. Odlazak Holjevca iz Nazorove, od obitelji, izazvao je šok. Svi su se podijelili, i obitelj i prijatelji i šira zajednica.
Preokret na pragu pedesetih, u sredini koja bi znala zažmiriti i šutke tolerirati nevjeru, ali nije blagonaklona prema muškarcima u potrazi za novom bračnom srećom, za Holjevca je značio raspad sistema. Ostao je bez svoje životne rutine, s društvenom stigmom brakolomca. Nije razvod 1960-ih u Zagrebu mogao izazvati javnu sablazan, ali ništa nije moglo biti tako odbojno u malomišćanskom mentalitetu Zagreba kao labuđi pjev. Moć i zakon emocija raspolovili su obitelj u dva tabora. Kćeri su osjećale potrebu da budu na majčinoj strani i na njoj su, unatoč velikoj privrženosti i ljubavi prema ocu, ostale cijeli život, a Veco Holjevac, u pubertetskoj fazi, koji je majku promatrao s emocionalnom distancom, vodeći s njom bitke za svoju samostalnost i odupirući se njezinim pokušajima discipliniranja, priklonio se ocu.
Živio je i radio za svoj grad: Mnogi kažu da je upravo on udahnuo život Zagrebu
Životni preokret
“Naš je odnos ostao isti, apsolutno isti”, ispričao je sin Veco, “jedino mi je falilo što stari više ne živi s nama i rjeđe ga viđam. Jako mi je teško pala rastava, to je moja životna trauma koja je ostavila velikog traga. Imao sam tipičan sindrom djece rastavljenih roditelja, htio sam brak po svaku cijenu, i evo, imam sad četvrtu ženu jer sam tolerirao više nego što sam trebao i trpio sve dok nisam došao do faze rastave, kad se jednostavno dalje više nije moglo. Mene je profesor iz političke ekonomije, Jelavić se zvao, na maturi htio rušiti, rekao je da je zaključio da nisam podnio rastavu svojih roditelja. I dao mi je topa. Otišao sam doma i rekao staroj. Ona je odjurila u školu, tako je bila iznervirana da je pala s tramvaja i uganula nogu, ali se izborila da me direktorica VII. gimnazije, razrednica i taj Jelavić nanovo ispitaju pred komisijom.”
Kako mu je otac objasnio odlazak? “Vrlo jednostavno, ja sam ga pitao zašto je otišao, a on mi je odgovorio: ‘Vas sam sve postavio na noge, a s Nadom se više nije dalo živjeti.’ To sam primio zdravo za gotovo jer je to tako i bilo. Mama je bila nemoguća, ljubomorna, svega je bilo, noći sam prosjedio na stepenicama slušajući rasprave… A kad je još posumnjala da više nije prva violina, nije mogla podnijeti da ga gubi, što joj je više izmicao, ona ga je jače stiskala. Uf! Nije imao izbora.” Sin Veco zadržao je crno-bijele osjećaje prema raspadu braka svojih roditelja.
Svoju majku oslovljavao je češće imenom Nada nego mama, priznajući: “Nije ga nikad preboljela, ni puno godina poslije, kad se rodio moj prvi sin i kad sam mu dao ime Većeslav, nije ga mogla primiti u ruke jer ju je podsjećao na tatu.” Holjevac nije bio spreman na to da će razvod tako loše odjeknuti. Jedinu bezrezervnu podršku dobio je od majke Marije i sestre Štefe koje su prigrlile novu snahu i šogoricu i nisu dovodile u pitanje njegov izbor. Njegov životni preokret većina starih prijatelja u početku je dočekala šutnjom i povlačenjem. Prestali su ga pozivati na obiteljska druženja. S nekima od njih koji su ga voljeli i cijenili, poput Goldsteinovih, prijateljstva je održavao na daljinu i nisu mu u takvoj krizi mogla pružiti slamku spasa od izolacije.
Konačni odstrel
Dragec Starešinić, koji je “u zrelijim godinama razvio sposobnost da prijatelju u lice kaže teške prigovore, a da mu to nijedan prijatelj nije zamjerio”, tu je vještinu iskazao i prema svom prijatelju iz djetinjstva.
“Kad se njegov najdugotrajniji bliski prijatelj Veco Holjevac potkraj života zaljubio u svoju tajnicu i napuštao suprugu, jedini mu je Dragec znao u lice reći da čini glupost i jedino je od Drageca zaljubljeni Veco takav prigovor mogao mirno saslušati.” Na kraju je Novi Zagreb, za čiju se gradnju borio kao gradonačelnik, i njemu samom postao dom.
Iz Nazorove se preselio u Siget, u trosobni stan na 11. katu, i tu živio s Darinkom, svojom trećom ženom. Nastavio se viđati s djecom, u teškim okolnostima raspukle obitelji kojoj više nisu svi članovi na broju. Svatko od njih žalio je na svoj način. Žalio je i Holjevac i pokušao krenuti ispočetka.”
Cijeli tekst možete pročitati u najnovijem broju tjednika 7dnevno, kojeg možete kupiti na kioscima. Inače, možete se pretplatiti na tiskana ili online izdanja putem web adrese http://7dnevno.hr/pretplata ili slanjem maila na adresu [email protected]. Možete poslati i SMS “ŽELIM PRETPLATU” na broj 099 4379 116.
