Danas se obilježava 84 godine otkako je rođen, a trag koji je Slaven Zambata ostavio na terenu itekako se pamti iz njegove velike karijere. Bio je sjajni strijelac koji je postotkom golova nadmašio i Davora Šukera, a napustio nas je u listopadu 2020. u 81. godini života. Na godišnjicu rođenja velikog Dinamovog strijelca prisjećamo se što je sve značio za zagrebačke Plave i za hrvatski nogomet.
Rođen u Sinju, Zambata je igračku karijeru počeo juniorskoj momčadi tamošnjeg Junaka , ali s pokazanim talentom, ondje se nije zadržao dugo. Poslije jedne odigrane sezone potpisao je za zagrebački Dinamo s nepunih 19 godina, a nakon što je 1959. došao, ostao je sve do 1969. godine. U tih 10 godina je za Dinamo odigrao 393 utakmica i zabio 267 golova u različitim natjecanjima, od kojih 93 u prvenstvu tadašnje Jugoslavije.
S momčadi Dinama osvojio je četiri Kupa Jugoslavije, i to 1960., 1963., 1965. i 1969. godine. Kao kapetan je predvodio momčad do osvajanja Kupa velesajamskih gradova u sezoni 1966./67., kada je bio strijelac šest golova u tom natjecanju. U tadašnjem Kupu velesajamskih gradova igrao je uspješno i 1963. godine, kada je momčad Dinama bila finalist i izgubila je u dvije utakmice u završnom odmjeravanju snaga u kojem je protivnik bila španjolska Valencia.
Problemi s ozljedama
Poslije odlaska iz Dinama 1969. godine, Zambata je odigrao nekoliko sezona za belgijske klubove KSV Waregem i Crossing Club, nakon čega se nakratko vratio u zagrebački Dinamo 1972. godine. Prestao je igrati nogomet 1973. godine nakon niza teških ozljeda meniskusa obje noge, koje je morao operirati prije samog kraja karijere i umirovljenja.
Puno posebnih stvari pamti se iz karijere Slavena Zambate, a jedna od takvih jest da je imao čast nositi titulu jednog od dva igrača koji su postigli ‘hat-trick’ u finalnoj utakmici Kupa Jugoslavije. To je napravio protiv momčadi splitskog Hajduka 26. svibnja 1963. godine.
Premda Dinamo nikada nije osvojio prvenstvo Jugoslavije dok je Zambata igrao za zagrebačke Plave, to razdoblje ostaje zabilježeno kao jedno od najuspješnijih u povijesti kluba. Ostaju upisana druga mjesta u prvenstvu bivše države 1960., 1963., 1966., 1967. i 1969. godine, a pamti se i nepravda koju je Dinamo trpio u tim godinama.
TUŽNA VIJEST Preminuo je Slaven Zambata, legendardni DInamov centarfor
Dinamo oštećen u Jugoslaviji
Dinamo iz sjajne generacije Slavena Zambate imao je svoje navijače i simpatizere doslovno od Jesenica do Đevđelije. Crvena zvezda je više godina bila dobra mušterija za zagrebačke Plave, ali klub iz Beograda imao je i svoje filijale s kojima je sigurno osvajao. Pored toga, Crvena zvezda imala je i logistiku i svoje suce.
Čudnom ironijom sudbine i spletom nesretnih, ali i dobro režiranih okolnosti, sjajni Dinamo nije bio prvak čak ni 1967., kada je osvojio Kup velesajamskih gradova. Jednostavno, Dinamo je bio pokraden za nekoliko naslova prvaka Jugoslavije, a tu legendarnu momčad predvodio je legendarni “Plavi 9” Slaven Zambata.
O tome koliko je teško zabijati na način kako je to radio Zambata, govore riječi koje je svojedobno imao Josip Skoblar, još jedan slavni Hrvat, koji je bio i Zlatna kopačka Europe. Skoblar, jedan od najvećih igrača s prostora bivše države, rekao je kratko i jasno jednom prilikom da je najteže zabiti gol i da to napadači dobro znaju. Ako je netko znao koliko je teško zabijati golove, to je zasigurno bio Slaven Zambata – iako se često činilo da je on to radio “iz zafrkancije”, kako je jednom prilikom rekao Rudi Belin.
Nametnuo se izbornicima
Zambata je igrao uglavnom s ‘devetkom’ na leđima, a svojedobni izbornici Jugoslavije Ćirić, Lovrić ili Ruševljanin ovim riječima dočekivali bi sjajnog strijelca među reprezentativcima bivše Jugoslavije. Pitali bi ga je što je radio u Junaku, a Zambata bi odgovorio – davao sam golove. Na pitanje što radi u Dinamu, Zambata bi imao isti odgovor – dajem golove. Tada bi izbornici poentirali – eto, sada to radi i u reprezentaciji Jugoslavije!
To je Zambata i radio na najbolji mogući način. Trpao je golove i u Dinamu i u reprezentaciji za koju je odigrao 31 utakmicu i postigao 21 gol, dok je u 10 godina dugoj karijeri u Dinamu odigrao 396 utakmica i postigao 269 golova. Bio je s boljim postotkom zabijenih golova i u Dinamu i u reprezentaciji nego je imao Davor Šuker, a sve druge velike golgetere ostavio je na pristojnoj udaljenosti.
Dinamovu zlatnu generaciju iz 1967. godine vodio je trenerski mag Branko Zebec, za kojega je teško reći je li bio veći igrač ili trener, s obzirom na to da je bio prava svjetska klasa na oba posla. Zebecov Dinamo igrao je tehnički dotjerano do savršenstva i lepršavo, pucao je od snage i što je najbitnije, imao je nogometne znalce. Ne priučene nogometaše ili one koji misle da se nogometaš može postati u teretani…
Dinamo će večeras na Maksimiru odati počast legendi njihovog kluba – Slavenu Zambati!
Nogomet u kojem se uživalo
Na svim stadionima bivše države gostovanje Dinama bio je praznik za nogometne sladokusce. Mnogi nogometni zaljubljenici ili navijači diljem Jugoslavije ipak nisu previše voljeli vidjeti ono što Dinamo radi, možda i zato jer je ta momčad na profinjeni način predstavljala Zagreb i Hrvatsku, kao ni jedan klub prije ili nakon tog Dinama.
Istrčavanje iz tunela na beogradskoj Marakani, čim bi se pojavio makar tračak, nagovještaj plave boje dresa na nekom igraču Dinama, pratili su tada i gromoglasni zvižduci koji su parali nebo, a čulo se i vrijeđanje, poput uzvika “ustaše” ili drugih kojima se gađalo momčad.
Poliglot i novinar, velemajstor stila i sadržaja Sinan Gudžević, napisao je mnoge bezvremenske tekstove, jedan od njih je i onaj o Ćamilu Zambati. Taj Ćamil danas možda više nije ni živ, a nakon pastirskih dana na Sandžaku završio je na beogradskoj periferiji u Mirijevu i toliko obožavao Slavena Zambatu da je uzeo njegovo prezime. A koliki su tek Slaveni dobili ime po legendarnom strijelcu u dresu Dinama…
Znalo se što mora napadač
Zlatko Cico Kranjčar, još jedna od legendi Dinama poput Zambate ili Rudija Belina, također je bez milosti zabijao protivničkim golmanima i dobro je znao o čemu je pričao, a svojedobno je rekao: “Napadači moraju zabijati iz ničega. I kad nema pravih prilika, moraju se snaći. To je u moje vrijeme bilo bitno drukčije. Sjećam se jedne utakmice protiv Željezničara u Zagrebu, nismo imali pravu priliku i Cerin je zabio iz ničega…”
Nekadašnji derbiji velike četvorke bili su pravo ludilo. Tramvaji nisu vozili jer nisu bili potrebni, a nisu niti mogli od rijeke navijača koja bi ponosno i gromoglasno s tadašnjeg Trga Republike krenula prema Maksimiru. Jurišićeva pa Draškovićeva, prozori na kućama i zgradama širom otvoreni, ozarena i sretna lica, Bože moj, danas će pobijediti naš Dinamo! Vlaška, Kvatrić i radost i uzbuđenje su bili na vrhuncu dok je rijeka navijača lagano klizila prema stadionu, a gužva je bila sve veća… Odlazak s utakmice bio je također poseban doživljaj.
Sve sjajne godine Dinama je s momčadi prolazio i Slaven Zambata, koji ima i zanimljivu obiteljsku priču. Stariji brat Miodrag imao je nadimak Zeko i bio je, prema Slavenovim tvrdnjama, bolji nogometaš od njega. Bajdo Vukas bio je svjetski nogometni autoritet i jednom zgodom je pokazujući na Zeku rekao da će biti bolji od njega. Zeko je imao brzinu, dribling i odličan udarac s obje noge. Očito su genetika ili prirodna nadarenost obilno podarili Zeku i Ćoku, kako je bio Slavenov nadimak u sinjskim danima. U jednoj kvalifikacijskoj utakmici za nekadašnju Prvu ligu, igrajući za Šibenik, Zeko je utrpao Varteksu pet golova.
SAHRANA SAMO ZA NAJBLIŽE: Kranjčar će biti pokopan u petak, na komemoraciji će govoriti sin Niko
Pričao o dolasku u Dinamo
Ovakav je bio Zambatin dolazak u Dinamo, i to se dobro pamti iz njegovih riječi: “Vi ste Zambata, zar ne, dočekao me Otto Hofmann, tajnik Dinama i sasvim konkretno rekao da ću postati njihov član ukoliko budem zadovoljio na probnom ispitu. Kao nogometaš nikad nisam bio manji od makova zrna kao ovaj put. Pomislio sam na ponudu Hajduka gdje ne bih trebao polagati probni ispit…”
Priča je išla dalje. “Boravit ćete u Esplanadi – nastavio je Hofman. Danas pođite na pomoćni teren u Maksimir, javite se Oskaru Jazbinšeku. On će vas probati… Došao sam na vrijeme na stadion, upoznao se s Jazbinšekom, uzeo stvari i bez straha pošao vidjeti što će biti sa mnom. Jazbinšek je nabacivao lopte, a ja sam tukao volej udarcima iz svih pozicija. Lopta me taj dan savršeno slušala. Ostavio sam jak dojam na Jazbinšeka koji je za mene bio jedan od nogometnih bogova, i kome sam se u dječačkim danima iskreno divio. Pitao me što sam dosad radio, jer imam snažan i točan udarac”.
Pristupnica za Dinamo ga je tada čekala u tajništvu kluba, ali nije je odmah potpisao jer su u Dinamu bili opčinjeni i prezauzeti, na redu je bio derbi na početku sezone 1959/60. protiv Crvene zvezde. Dinamo je pobijedio 2:1 u tom susretu, na golu Beograđana bio je Vladimir Beara. Veliki Vladimir činio je čuda na toj utakmici i zadivio navijače, bez obzira na klupsku boju. Poput krušaka hvatao je projektile Jerkovića i drugih dinamovaca…
Nametnuo se u prvoj momčadi
Za Slavena Zambatu, put do prve momčadi vodio je nakon što se uspio nametnuti u Dinamovoj drugoj. “U drugoj momčadi sam postao prvi strijelac. Nadavao sam se golova do mile volje. Putem svojih ‘obavještajnih kanala’ saznao sam, da je na mene počeo računati i Milan Antolković, trener prve momčadi”, pričao je.
“Iako je od dana potpisivanja ugovora prošlo jedva tri mjeseca, zajedno s Jovičićem ja sam jedini od mladih bio pozvan da s prvom momčadi idem na pripreme na Pokljuku. Još pamtim dan polaska na put, bilo je to 31. siječnja 1960. godine”, govorio je u jednom svojem prisjećanju.
Puno toga je nakon toga prošao, zajedno s momčadi zagrebačkih Plavih koja se itekako pamti, bez obzira na izostanak naslova prvaka u bivšoj Jugoslaviji u kojoj je bilo i puno nepravde.
