Hrvatska je porazom otvorila Ligu nacija (1:2), ali dojam je dobar. Tumačenja kako je Hrvatska izgledala i igrala u Lisabonu protiv Portugala imamo mnogo. Od solidnog, ne izvanrednog dakako, pa do osrednjeg, lošeg, gotovo pa i kriminalnog…
Koliko ljudi i toliko ćudi, o ukusima se ne raspravlja. Jasno je da bi pobjeda u tom dvoboju iznova raspojasala euforiju. A to je u ovome trenutku hrvatskoj reprezentaciji najmanje što joj treba.
Jednostavno se moramo pomiriti da su prošli dani ponosa i slave i da treba vrijedno raditi kako bi ponovili nešto slično. Osula se jedna generacija u kojoj su Modrić i Perišić zadnje lastavice. I da nije sentimentalnog Dalića i one bi se odselile na jug, metaforički rečeno napustile bi reprezentaciju.
Ultimativno osvježenje za Vatrene je gotovo pa suđeno, s tim poslom se možda trebalo krenuti i ranije s obzirom na neslavan nastup na nedavnom Euru u Njemačkoj. K tome, naši su apetiti porasli, tretiramo nacionalnu nogometnu momčad poput nedodirljivog božanstva kojoj je mjesto na svjetskom vrhu i nikad si ne smije dozvoliti poraz ili razočarenje.
(Foto: Damir Krajac/CROPIX)
Pomlađivanje
U takvim okolnostima pritisak koči i mlade i stare u reprezentaciji. Letvica koja je previsoko postavljena ruši se svako malo, pa je pod kritikama Dalić, senatori, mladi, članovi stožera, ljudi iz Saveza, tko sve ne.
U takvim okolnostima otišlo se u Lisabon na prekrasan Luz stadina, zovu ga i stadionom svijeta. Pa smo potražili sunčeve zrake kroz oblake i nije da nismo vidjeli nešto svjetlucavo. U porazu su doživjeli i spoznali neke vrline, napose kod onih igrača koji su i pozvani i namijenjeni za proces pomlađivanja hrvatske momčadi.
Ne treba lupati po Daliću stalno, pa ni zato što je možda malo i zakasnio s tim procesom smjenjivanja generacije. Protiv Portugala dao je priliku nekim novim klincima i većina ih je pokazala da mogu biti i te kako korisni već sad. Makar, mi želimo, a to je i cilj pomlađivanja svake momčadi, da ti momčići budu u zenitu za dvije i više godina, kroz svjetske kvalifikacija, kao i na svjetskoj smotri 2026. godine u Kanadi, SAD-u i Meksiku. Eto, to nama treba, a ne neka sad nadnaravna pobjeda u Portugalu koja bi zamaglila stvari.
Moramo znati da neku naročitu bazu nemamo, u domaćem prvenstvu je praktički stranaca koliko i domaćih nogometaša, ovi koji su u inozemnim klubovima u teškom su ritmu i tretmanu, a nije da ih imamo naodmet. A mi želimo biti svjetski vrh. Jest, tu smo bili, u dva navrata na zadnja dva svjetska prvenstva. I samo znamo da je to bilo ravno svjetskim čudesima.
(Foto: Damir Krajac / CROPIX)
Daliću bi ovo mogao biti veći ispit
I kakvi god nam rezultati bili u skoroj budućnosti oni će biti u službi one dalje perspektive, za nekoliko godina. Izbornik Zlatko Dalić jednostavno mora ustrajati na poletarcima, oprostiti Baturini tremu i krivo dodane lopte ne očajavati ako mladi i agilni Matanović promaši prigodu. Ili ako Sučići ne pruže isprve ono što se od njih očekuje. To je cijena napretka, momčad ne smije ostati mumificirana i zatvorena.
Jest, moglo bi se dogoditi da nas rezultat ne pomazi pa će biti povika na izbor igrača, teret će pasti na Dalića. Ali, kako je istrpio starije, tako će morati i mlađe. Dobro je da se navikao na trpljenje, da se našalimo.
Uglavnom, sastavlja se nova Hrvatska i na tome treba ustrajati. Daliću bi ovo mogao biti veći ispit nego onaj u Rusiji kada je kao svježi izbor Saveza doteglio momčad do finala svjetske smotre, pripremio ju tako dobro da je i sudac morao pomoći Francuzima u usponu na krov svijeta.
Dakle, krenulo se na put bez povratka. Pomirimo se s time. Zadržimo bivše igrače u sjećanju, tako lijepom, i pomozimo njihovim nasljednicima. I nakon Francuske 1998. godine mislili smo da slično više nikad nećemo doživjeti. Nekad se lijepo i prevariti!
Potresna priča zlatne hrvatske olimpijke: ’15 dana su se borili za moj život’
