Hrvatski karate savez imao je obilje razloga za slavlje, nakon što su se domaći karatisti vratili s Europskog prvenstva u španjolskom gradu Guadalajari.
Muška reprezentacija već otprije poznata i cijenjena u tom sportu, na 58. izdanju prestižnog međunarodnog natjecanja ove godine osvojila je broncu, a ženska ekipa, nova, mlada generacija koja je vrlo obećavajuća, rasturila je osvajanjem srebra.
Uz to, Enes Garibović je osvojio srebro u kategoriji borbe – 84 kilograma, a Anđelo Kvesić je podebljao slavlje seniorske reprezentacije broncom u kategoriji iznad 84 kile, čime je seniorska reprezentacija stigla natrag u Zagreb sa zapaženim rezultatima koji su se predstavili u hotelu International.
Dok se spomenuti sportaši sada pripremaju za Europske igre u Poljskoj u lipnju, domaći karate je posebno oduševio i uspjeh parakaratista koji se, s obzirom na izazove koje donosi invaliditet, natječu isključivo u katama, ne i borbama.
Tako su se u Španjolskoj isprofilirale mlade nade, Andrea Topić sa zlatnom medaljom i Stipe Barić s broncom, dok su Josip Šteko i Roko Boduljak zauzeli visoko peto mjesto.
Trenerica europske prvakinje: Trening kao i s uobičajenim sportašima
Iza uspjeha parakaratista, krije se Marijana Kiuk dugogodišnja karate trenerica koja je izvrsne sportaše trenirala upravo u Zagrebu.
Svoje šampione priprema u Karate klubu Alfa, a zanimljivo, riječ je o policijskom karate klubu koji je također otvoren i za građanstvo.
Kiuk je, kako je rekla, zadovoljna, ne samo osvajanjem dviju medalja, već i spomenutih dvaju petih pozicija u natjecanju, smatrajući to velikim uspjehom, a sam trening, na početku je bio veliki izazov u njenoj karijeri.
“U Alfi sam se prvi puta susrela i nikad prije nisam radila sa sportašima s posebnim potrebama. Jako sam puno naučila od svojih sportaša, a sam pristup, što se tiče treninga je isti kao i s uobičajenim sportašima. Naravno da su neke stvari u tehnikama modificirane, ali se po ocjenjivanju ne gleda ništa drugačije. Lijepo je vidjeti napredak sportaša unatoč invaliditetu, njihovo motoričko unaprjeđivanje te koliko im sport pomaže u njihovu vlastitu razvitku”, rekla je Kiuk.
Tako je prvakinja Topić, još u srpnju 2021. godine bila primljena, zajedno sa svojom trenericom bila primljena u Uredu predsjednika republike, kada je te godine osvojila broncu na Europskom prvenstvu.
“Apsolutno sam zadovoljna, želim nastaviti trenirati naše parakaratiste koje sada gledam kao i sve svoje druge sportaše koje treniram. Sretna sam i ispunjena, jer vidim koje su rezultate ostvarili, a ubuduće očekujem i bolje rezultate”, navela je Kiuk.
Inače, Karate u svojim natjecanjima ima i borbe ali i kate koji su demonstracija udaraca, Kiuk je pojasnila značenje kata ali i funkcioniranje samog natjecanja.
“Kate su estetski dio karate sporta u kojem se gleda pravilno izvođenje tehnike, udarci rukom nogom tranzicije ali i snaga i brzina za što se dobivaju bodovi. Na natjecanju, prva četiri karatista iz svake grupe idu dalje u idući krug. Onda prva tri odlaze u natjecanje za medalje, a prvi iz svake grupe u borbu za finale, dok se drugi i treći potom križaju. Kod ocjenjivanja, najlakše je to usporediti s gimnastikom ili umjetničkim klizanjem”, pojasnila je i usporedila Kiuk.
Karate otvoren svima: Hrvatski počeci 2008.
Danijel Kufner, predsjednik i osnivač Hrvatskog karate saveza osoba s invaliditetom, prisjetio se kako je sve krenulo 2008. godine u njegovom karate klubu, HVIDRA Osijek.
“Sa mnom su u sve krenuli Ivica Vuković i Aleksandar Bajić. Djelovali smo van Hrvatskog karate Saveza te smo dijelili dvoranu s karate klubom Hrvatskim sokolom”, prisjetio se Kufner.
Kao izbornik parakarate reprezentacije, naveo je kako su ove godine izabrani sportaši jedino iz zagrebačkog KK Alfa, a Topić je posebno nahvalio zbog bronce u Poreču 2021. godine, kao i za peti mjesto u Dubaiju dok je prošle godine, na Europskom prvenstvu u Turskoj dobila i prvu zlatnu medalju.
“Ove godine je pomela svaku konkurenciju”, ocijenio je Kufner navodeći kako je sjedio iza nje tijekom natjecanja.
Topićevi uspjesi nisu prvi uspjesi domaćih parakaratista, ali Kufner nam je naveo kako ne bi volio uspoređivati ranije i najaktualnije uspjehe, jednostavno zadovoljan da se oni događaju.
“2014. godine smo imali svjetsko prvenstvo i od cijele karate reprezentacije, jedino su parakaratisti osvojili dvije brončane medalje koje su ušle u povijest. Ove nove medalje su jako bitne jer je tu bila stvarno prejaka konkurencija”, analizirao je.
S Hrvatskim karate savezom zajedničku su suradnju potpisali 2020. godine, ali i prije toga su bili vrlo aktivni.
“Naš je savez (za karatiste s posebnim potrebama) osnovan u ožujku 2011. godine a sve se pokrenulo na moju inicijativu jer sam išao u paraolimpijski odbor po osnutku kluba i uvrstio karate u popis paraolimpijskih odbora. 2012. godine smo primljeni u paraolimpijski odbor, nitko za nas tada nije znao i poslali smo klasifikacije koje su bile opširnije nego sada”, rekao je Kufner.
Sve je počelo sa sportašima u invalidskim kolicima, a u međuvremenu su uključeni i sportaši s intelektualnim teškoćama i slabovidne osobe.
Izvrstan trening za ravnotežu i pažnju
Svoje zadovoljstvo oko uspjeha parakaratista, u razgovoru za Zagreb.info je naveo i Davor Cipek, predsjednik hrvatskog karate saveza koji je i od ranije surađivao s parakaratistima.
“Davne 2012. godine, Svjetska karate federacija uvela je parakarate za slijepe i slabovidne osobe, za osobe u invalidskim kolicima i osobe s intelektualnim poteškoćama. Htjeli smo biti u korak s novim kategorijama”, naveo je Cipek navevši Kufnera ali i Damira Barića kao važne suradnike u tom kontekstu.
“Svake godine se odazivamo najvećim i najznačajnijim natjecanjima s kategorijama za parakaratiste, a prije dvije i pol godine smo potpisali tripartitni ugovor s paraolimpijskim odborom, hrvatskom karate savezom osobama s invaliditetom”, objasnio je Cipek.
Naglasio je kako je na Europskom prvenstvu surađivalo više od dvadesetak država, a kad se zbroje svi rezultati, hrvatska parakarate reprezentacija, koja je prvi puta nastupala kao reprezentacija, osvojila je ukupno peto mjesto.
Rezultate je naveo kao potvrdu da se trud isplatio te žele i dalje razvijati svoje sportaše s invaliditetom.
Sam Kufner u tom smislu nastavlja dalje pune snage i motivacije, ističući kako se parakarate u Hrvatskoj može samo nastaviti razvijati.
“2021. u doba korone, pokrenuo sam Parakarate Open na koji se prijavio 81 natjecatelj iz 15 zemalja i s tri kontinenta. Snimali su svoje nastupe, suci su ih ocjenjivali”, prisjetio se zanimljivog projekta kojim je razvijao sport i tijekom pandemije koronavirusa.
Dodao je i kako se u tom sportu teško probiti, a posebna pažnja je pridana treninzima kako bi bio svi sudionici bili sigurni: od onih iskusnih do onih koji rade tek svoje prve korake.
“Kompleksan je sport jer imate između 300 do 400 kata, ali nema tu nikakvih povreda. Nastojimo na natjecanje dovesti one koji su već naučeni baratati u kolicima i radimo posebne vježbe te je sve stvar utreniranosti. Rizik je onoliki koliko dopustite”, komentirao je Kufner.
I dok možda neće svatko tko uđe u bilo koji sport pa tako ni u karate osvajati odličja ni nacionalnih ni europskih ni svjetskih natjecanja, Kiuk, nam je otkrila razloge zašto trenirati parakarate.
“Kad je riječ o fizičkim koristima, parakarate razvija snagu, stabilnost i brzinu, što je vrlo važno za djecu s Down sindromom. Psihički, karate je borilačka vještina pa ih dakle uči redu, radu i disciplini. to im pomaže pri usmjeravanju pažnje, imaju bolju pažnju, bolje slušaju tako da su višestruke dobrobiti. Općenito imaju problem s ravnotežom pa im to pomaže u prebrođivanju toga. Psihički, kao borilačka vještina, parakarate ih uči redu radu i disciplini. To im pomaže pri poboljšanju i usmjeravanju pažnje, tako da su dobiti treninga višestruke”, zaključila je Kiuk.
