Donosimo intervjue s poznatim osobama koje nisu rođene u Zagrebu, ali su se upravo u njemu privatno i poslovno ostvarile te ga danas s ponosom zovu – drugim domom. Ostale intervjue pročitajte OVDJE!
‘Još koju godinu pa će nam trideseta obljetnica ljubavi, volimo se sve više i više!’, priča nam o svom odnosu sa Zagrebom poznati splitski redatelj Ivan Leo Lemo. Kad je prije 28 godina upisao Akademiju dramskih umjetnosti, nije ni slutio u kakvu se avanturu upustio, onu u kojoj će mu Zagreb postati dom, mjesto rasta, izazova, ali i neiscrpne inspiracije.
Poput svakog zaigranog kreativca, Lemo u svoj kazališni rad neumorno pretače ono čime je okružen. S obzirom na to da je kao stanovnik centra Zagreba itekako osjetio potres i birokratsku zavrzlamu koja je uslijedila, prošle je godine predstavio ‘Cabaret Zagrepčanke i statičar’, duhovitu priču o pet sudbina koje su se ispreplele u potresu 2020. godine.
‘Obračunavanje s identitetskom matricom glavnoga grada’ tema je njegove hit predstave, ali i misao vodilja našeg razgovora o životu u Zagrebu te svim prednostima i manama koje on donosi. Vječiti romantik i istinski zaljubljenik u sva lica metropole jedno razočaranje ipak ne može sakriti, a tiče se, dakako, vreća smeća koje u večernjim satima niču po ulicama.
Marijana Batinić otkriva što joj smeta u Zagrebu i koje mjesto obožava: ‘Apsolutni broj jedan’
Sjećaš li se prvih impresija Zagreba, možda iz djetinjstva?
Prvi sam put bio u Zagrebu na ekskurziji u četvrtom razredu osnovne škole. Sjećam se Donjeg grada, njegove ljepote, urednosti i predivnih fasada. Drago mi je da sada živim iza jedne od tih fasada.
Kad si se i zašto odlučio preseliti u Zagreb, što je presudilo?
U Zagreb sam došao 1995. na Akademiju dramske umjetnosti, studirati. Nije bilo alternative. Bio sam odlučan da to budu taj grad i taj fakultet. Zahvalan sam da se tako i dogodilo. Još koju godinu pa će nam trideseta obljetnica ljubavi. Volimo se sve više i više.
Kako je izgledalo to prvo vrijeme? Je li bilo šokova? Studentskih snalaženja?
Zagreb i ja smo se zaljubili na prvi pogled. Brzo sam upoznao i svoje prijatelje s kojima sam i dan danas dobar. Iako su to bile poratne godine kada Zagreb nije bio u svojem najblještavijem izdanju, svidjeli su mi se mentalitet, kontinentalna klima, ma sve.
Faza adaptacije prošla je brzo jer su studentski dani, prijateljstva, šetnje, avanture, odlasci u kazalište, tulumi bili česti i vrhunski. Nije bilo velikih šokova. U dobrom društvu i u dobroj volji, sve se prebrodi. Moj prvi zagrebački šok bio je nedavni potres. Ali i to smo pregrmjeli. Moj Zagreb i ja.
Jesi li se puno selio po gradu?
Dok nisam kupio svoj donjogradski stan, selio sam se deset puta. Vukomerec, Maksimir, Jarun, Gupčeva zvijezda, Sveti duh, a zatim čak pet donjogradskih adresa dok nisam bacio sidro u svom stanu iz snova.
Devedesetih je Zagreb imao jaku techno scenu i stvarno smo bjesomučno izlazili. Zagrebački techno partiji su bili svjetski
Sjećaš li se kad si se zaljubio u Zagreb?
Nakon djetinjstva u rodnom Splitu, mediteranski ekstrovertiranom, bučnom i šarenom, jako mi je lijepo sjela zagrebačka samozatajnost, melankolične jeseni, gornjogradska srednjevjekovna mističnost. Zagreb je najmanji od najvećih i najveći od najmanjih. Tako je nekako ljupko taman. Stvarno ga volim.
I još sam ga više zavolio kada ga je potres protresao. Vidio sam mu i slabosti i snagu. To sam iskustvo manevriranja kroz obnovu, odnose s divnim susjedima i birokratske labirinte sažeo u cabaretu ‘Zagrepčanke i statičar’ koji uspješno igra u Gradskom kazalištu Komedija i na koji pozivam od jeseni vaše čitatelje.
Kad smo već kod predstava, u svom se radu često baviš provincijom, malograđanima… Je li te, barem u nekoj mjeri, na to inspirirao odnos tvoje rodne grude i Zagreba?
Pa ako ćemo strogo snobovski gledati, cijela je Hrvatska provincija. A ako nećemo biti površni snobovi, onda nećemo ni generalizirati. Kada netko etiketira nešto provincijalnim, to znači samo jedno, da taj netko za sebe ne misli da je provincijalac. A imati potrebu tako se predstaviti je samo po sebi provincijalno. Ili je barem to priča o krizi identiteta.
Da, mi često, na ovim prostorima, u svim geografsko mentalitetskim nijansama imamo krizu identiteta. Balkana se gnušamo, a veći smo si Beč od Beča. I Krleža je taj naš kompleks etiketirao kao agramerštinu, manevriranje između seljačkog podrijetla, malograđanskih nemuštosti i snobovskih poziranja.
Moj rodni grad Split je predugo grad da bi bio provincija, ali ga često ometaju patrijarhalne i tradicionalne naivnosti u njegovom dioklecijanovsko-tijardovićevskom seksipilu. Ali ništa nije seksipilnije od naše Mande koja je za viteza prolaznika zagrabila vode s izvora. Naš nulti mitološki meridijan. Matrijarhalna pastorala. Predivno. Preljupko.
Koje bi lokacije u gradu (i oko njega) izdvojio kao najljepše, kao melem za dušu?
Prvenstveno bih izdvojio urbanističku perfekciju i ljepotu Donjeg grada i naravno, Lenucijevu potkovu s nizom parkova, perivoja. Oprostite što sam pristran, ali moram spomenuti i zgradu Hrvatskog narodnog kazališta, najljepšu zgradu u gradu, kako ju je zvala Bela Krleža.
Također, volim Gornji grad, ali bih volio da je više živo mjesto, srce grada, susretište, a ne muzej i galerija zgrada. Odmah poslije tih glamuroznih lokacija mi je Hrelić Tamo se vidi gdje zapravo počinje sočni i protočni Balkan. Obožavam Hrelić. Volim Maksimir, volim Tuškanac, volim se voziti Avenijom Vukovar i uživati u okolnoj modernističkoj arhitekturi.
Zapravo, ne postoji dio Zagreba koji ne volim. Kad ulazim autom s Lučkog i kad vidim Lanište, Arenu, dijelove Zagreba kojih nije bilo kada sam ja došao u Zagreb, zatitra mi srce ponosom i ljubavlju.
Divan je Zagreb, ali je i pun problema. Koja su po tebi goruća te se odražavaju na tvoju svakodnevicu?
Svi skupa se oporavljamo od desetljeća kada je Zagreb bio vođen svim tranzicijskim stranputicama. Dobro da smo živi od nasilja klijentelizma, neukusa i nepravde na svim nivoima. Sada je sve pitomije i uhodanije. Naravno, oporavci od trauma traju dugo i delikatno.
Od problema bih samo izdvojio to famozno smeće. Ne mogu shvatiti da mi u centru sada smeće ostavljamo na pločnik u kesama, samo u određeno vrijeme i da su nam uzeli kante. Sve to izgleda ružno i improvizirano. Znam da je prijelazna faza, ali je užasna. Mora postojati drugo rješenje.
Indira se na početku karijere ‘skompala’ sa slavnim rockerom: ‘Bio mi je susjed, prodao mi je auto’
Svi se nešto žale da je grad ‘izgubio duh’. Misliš li i ti tako?
Gradovi se mijenjaju. Oni su živi organizmi i njihov duh ovisi o mnogo toga. Tko se žali da je Zagreb izgubio duh, neka svojim duhom doprinese da se taj duh ponovo pronađe. Vidim i ja da se energija grada mijenja, ali taj duh o kojem pričamo je izgubila i turizmom silovana obala i tužno raseljena Slavonija. Pobijedimo vlastitu zlovolju i sklonost kukanju i kritiziranju pa onda tako osnaženi dodajmo svoju kapljicu u pehar kolektivnog duha.
Isto tako, svi se žale da noćni život više nije kao nekad. Slažeš li se? Izlaziš li uopće?
Danas rijetko izlazim. Više sam za kućne zabave i večere. Prije se nisam dao kući. Pripadao sam generaciji i supkulturi rejva. Devedesetih je Zagreb imao jaku techno scenu i stvarno smo bjesomučno izlazili. Zagrebački techno partiji su bili svjetski. Kada sam bio dvadesetogodišnjak, ništa mi od provoda u Zagrebu nije nedostajalo.
Imamo krizu identiteta – Balkana se gnušamo, a veći smo si Beč od Beča
Danas mladi kažu da je toga manje. Možda je to danak digitalnom (ne)vremenu kada su svi hipnotizirani uz ekrane. Možda je u zraku novi hladni rat. Možda nas je umrtvio hladnokrvni kapitalizam. Možda sve to skupa. Svidio mi se trend izlaska oko HNK-a nedavno. Gomile mladih po klupama. Baš je bila dobra vibra, ali je sve to skupa rastjerano. Šteta.
Za kraj, Zagreb u tri riječi?
Zrinjevac. Manduševac. Dotepenac.
