˝Ja sam binarna trans osoba i sve je još nekako bilo u redu do 13. godine i ulaska u pubertet kada sam shvatio da se moje tijelo definitivno ne razvija u smjeru u kojem bih želio. Učili su nas da u pubertetu zna biti teško i zato sam odlučio pričekati, uz pokušaj potiskivanja, ali duboko u sebi sam mislio – joj, kako bi bilo lijepo da imam bradu˝, započeo je za Jutarnji list svoju ispovijest Petar. Petar je rođen kao djevojčica, on je transrodni muškarac koji je prvo nakon socijalne, a potom endokrinološke tranzicije sada potvrđeni muškarac. Postupak, koji je naknadno obuhvatio i operaciju uklanjanja grudi, počeo je kao maloljetnik. Zato se može reći da je imao dva puberteta. Prvi, tipično ženski u osnovnoj, kada je dobio menstruaciju, i drugi, tipično muški, u srednjoj. Promijenio mu se glas, počela je rasti brada.
˝Već s četiri, pet godina osjećao sam se kao dečko, i to je zanimljiv termin za osjećati neki spol. Hoću reći, zanimljivo je nekome reći osjećati se kao neki spol. Dok ne ulazimo u pubertet, navodno ne osjećamo spolnost, a kod mene je došlo do kontradikcije jer sam znao kakav organ imam, ali svejedno sam se osjećao kao muško. Mama mi je pričala da kada bi mi stavila špange na kosu i obukla haljinu, odbacio bih sve to. Ponavljalo se. Ne znam logiku toga jer ako sam kao tako malen instinktivno micao špange, možda slučajnost, mislio sam poslije. Uoči jedne dječje priredbe u vrtiću teta je rekla mojoj mami da sve djevojčice žele biti princeze, osim mene. Ja sam jedini želio biti princ ili vitez. Mislim da u toj dobi uopće nisam tome pridavao pažnju, samo me princeze nisu zanimale˝, pojasnio je Petar koji je odrastao uz starijeg brata koji mu je bio uzor, dok je tijekom odrastanja imao mješovita društva iako s djevojčicama nije pronalazio zajednički jezik.
˝Sve je bilo u redu do osnovne škole i ulaska u pubertet, s 12, 13 godina. Bilo mi je teško, bio sam nezadovoljan, depresivan, no držao sam to u sebi i pokušavao prihvatiti stvari kakve jesu. Već sam tada imao sreće što sam doista djelovao kao muško u licu, a i glas mi nije bio visok. Problem je samo bio to što se nisam dobro osjećao u svome tijelu. Tada su počeli prvi od brojnih razgovora sa psihijatrima˝, nastavio je mladić koji je u dobi od 15-ak godina razmatrao i opciju je li gay. Međutim, kada je kroz razgovor s majkom osvijestio da je rođen u krivom tijelu, započela je njegova socijalna tranzicija. Ona klinička, krenula je dvije godine kasnije, kad mu je bilo 17 i pol, da bi godinu poslije operirao grudi.
˝To je poput drugog puberteta. Ide sporo˝
Socijalna tranzicija bila mu je najteži korak zbog niza razgovora sa psiholozima, ali i zbog birokracije. Struka je trebala donijeti odluku treba li mu medicinska tranzicija, a za to postoji “vijeće” za transrodne ljude sastavljeno od psihijatra, liječnika opće prakse, endokrinologa, psihologa i socijalnog radnika ili radnice gdje svi moraju u konačnici imati jednak sud.
˝Mislim da je dobro što je tako. Upoznao sam dosta ljudi poput mene, no predomislili su se u roku od godinu dana koliko traje procjena. Čini mi se da je to dobro pogođeno razdoblje za odluku˝, pojasnio je mladić koji je ispričao i kako je tekao proces kliničke tranzicije. ˝To je poput drugog puberteta. Ide sporo. Kako sam bio maloljetan, nisu smjeli ići s većim dozama. Nakon toga je terapija bila puna doza testosterona. Igla s hormonom ulazi u mišićni but ili stražnjicu, ovisno o medicinskoj sestri, boli vraški jer je testosteron jako mastan. Mast se pod mišićima pomiče, to boli, ali mogu to pretrpjeti˝, kazao je Petar koji, zbog pandemije, sada terapiju prima četiri puta godišnje u većoj dozi zbog čega mu se promijenio i glas, a dobio je i na mišićnoj masi.
˝Nakon operacije grudi nije mi bilo šokantno, ali nisam osjećao ni euforiju˝
S 18 godina Petar se podvrgnuo i operaciji grudi. S obzirom na to da je pandemija covida-19 zatvorila bolnicu Dubrava za takve operacije, mladić je istu obavi u privatnoj klinici gdje takvi zahvati stoje između 20 i 25 tisuća. Trenutak prvog skidanja pred ogledalom i proučavanja novog prsišta stigao je brzo. ˝Bio sam žut, masnice su bile posvuda, no to je bilo očekivano. Nije mi bilo šokantno, ali nisam osjećao ni euforiju kao neki trans dečki nakon operacije, a čije sam snimke gledao na internetu. Napokon sam se osjećao potpuno prirodno, onako kako je trebalo biti od početka˝, naglasio je.
Kako je pojasnio, u cijelom procesu tranzicije Petar nije imao nikakvih neugodnih iskustava sa zdravstvenom strukom, a iako je postojala opcija da prije nego krene s terapijom hormona zamrzne spolne stanice, Petar se, zbog dodatnih pregleda, nije odlučio za to. Istaknuo je kako biti neplodan za njega nije kletva.
˝Da je lakše biti muško, vidi se i kroz male stvari˝
Za kraj, mladić je otkrio i kako je u sretnoj vezi s djevojkom, ali i da mu je život lakši otkako je muško. ˝Imam seksualnih aktivnosti, no ne koliko bih u ovoj dobi trebao imati. To je više do moje nesigurnosti i disforije. Ipak, sebe doživljavam kao seksualnu osobu. Tužno mi je kada pričam s dečkima pa kažu – lako curama. Mislim si, daj molim te, ali šutim. Da je lakše biti muško, vidi se i kroz male stvari. Recimo, ako je dečko u razredu glasan i prekida na satu, misle svi – joj, to su dečki, bedasti su. Ako djevojka prekida nastavu, onda je drska i bezobrazna˝, zaključio je.
