Zamislite da ste na prvom spoju i osjetite potrebu da ispustite plin iz crijeva. Prosječna osoba ispusti oko 0,5 do 1,5 litara (0,1 do 0,4 galona) plina dnevno. Većina tih prdaca nema miris, ali rijetko je prihvatljivo riskirati i pustiti vjetar. Bilo na radnom mjestu ili u društvu prijatelja, svi mi s vremena na vrijeme stisnemo stražnjicu.
Ali što zapravo zadržavanje plinova radi našem tijelu? Plin je prirodni nusproizvod probave, a njegovo zadržavanje može uzrokovati nelagodu, nadutost, pa čak i mučninu. No, prema riječima dr. Ellen Stein, gastroenterologinje iz RWJ Barnabas Health u New Jerseyju i glasnogovornice Američke gastroenterološke udruge, tijelo ima druge načine rješavanja tog nakupljanja plinova.
„U crijevima se događa mnogo različitih promjena i ciklusa s bakterijama koje nam pomažu u probavi,” izjavila je Stein za Live Science. „Dobra vijest je da imamo proces za to; loša vijest je da plin na kraju mora izaći.”
Razgradnja hrane
Od trenutka kada uzmete zalogaj hrane, tijelo ga počinje razgrađivati mehanički i kemijski. Primjerice, vaši zubi mehanički usitnjavaju hranu, dok je slina kemijski razgrađuje. Kako hrana putuje kroz probavni trakt, dalje se razgrađuje u želucu, tankom i debelom crijevu. Mikroorganizmi u crijevima pomažu razgraditi hranu na njezine osnovne gradivne elemente. Ti gradivni elementi potom se apsorbiraju u krvotok i prenose tijelom kao energija.
Međutim, tijelo ne može iskoristiti sve što se nalazi u hrani, osobito ako nije sposobno potpuno razgraditi određene tvari. Primjerice, ljudi s intolerancijom na laktozu ne proizvode dovoljno enzima laktaze u tankom crijevu, pa laktoza, šećer prisutan u mliječnim proizvodima, ostaje i fermentira u probavnom sustavu, uzrokujući simptome poput nadutosti, proljeva i prekomjernog stvaranja plina.
Ipak, plin se nakuplja čak i u tipičnoj probavi. Prema Američkom društvu za mikrobiologiju, vodik sulfid (koji može uzrokovati miris pokvarenih jaja u prdcima) proizvode prijateljske bakterije u crijevima koje razgrađuju proteine. Dalje u probavnom traktu, ugljikohidrati se razgrađuju u debelom crijevu, a njihovi nusproizvodi vodika i metana pridodaju se plinovima koji se nakupljaju u tijelu. Čak i kisik i ugljikov dioksid mogu biti prisutni u crijevima, uneseni tijekom gutanja hrane, rekla je Stein.
Nepotreban plin
Prdci su prirodan način na koji tijelo rješava taj nepotrebni plin. Ali prije nego što plin može biti oslobođen, dolazi do analnog sfinktera. „To je posljednja stanica: kontrolni centar koji vam govori kada ispustiti prdac,” objasnila je Stein.
Vanjski analni sfinkter jedini je dio probavnog procesa nad kojim imamo svjesnu kontrolu. Dakle, ako odlučimo da nije pravi trenutak za ispuštanje plina, stisnemo sfinkter i prdac se zadržava. Bez stražnjeg izlaza kroz koji bi pobjegao, plin se povlači natrag u debelo crijevo. Međutim, tijelo prvenstveno nastoji izbaciti plin. Tako se prdci koji su ignorirani tijekom dana uglavnom oslobađaju tijekom odlaska u WC ili dok se tijelo opušta u snu.
Iako postoji vrijeme i mjesto za ispuštanje plina, Stein je napomenula da zadržavanje plinova može s vremenom biti štetno za crijeva. Male džepaste strukture zvane divertikule mogu se formirati u debelom crijevu zbog stresa uzrokovanog stalnom nadutošću, a mogu postati opasne ako se inficiraju.
„Možete li se ozlijediti ako nikad ne ispustite plin?” rekla je. „Da, na isti način kao što možete ozlijediti sebe ako nikada ne obavite nuždu.”
