NaslovnicaMagazinSimona podijelila suprugovo potresno svjedočanstvo: ‘Uz njega moje srce krvari’
Simona podijelila suprugovo potresno svjedočanstvo: ‘Uz njega moje srce krvari’
Objavio
I.G.
-
Simona Mijoković i suprug Stanislav (Foto: Facebook screenshot)
‘Svjedočanstvo o današnjem danu moje srce ne može ispisati, jer sam bila jako mala curica i samo se sjećam sirena kad su zvonile i bježali smo u podrum naše kuće na Jordanovcu‘, započela je Simona Mijoković, nekada Gotovac, svoju posljednju objavu na Facebooku.
Simona se u istoj dotaknula ratnog svjedočanstva svog supruga Stanislava za kojeg je napisala kako mu je ‘današnji dan uvijek duhovno težak, na današnji dan mu srce uvijek jeca’ te dodala ‘neka ovo svjedočanstvo bude na Božju slavu i hvalu, a svima na duhovnu izgradnju i na spomen poginulima.
Simona Mijoković je na društvenim mrežama detaljno opisala put u Međugorje (Foto: Facebook)
Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.
‘Uz njega moje srce krvari’
‘1991. godina je zavila u crno moj Tovarnik. 68 mučki ubijenih ljudi, žena, djece. Među njima i moj svećenik, moj duhovnik koji me duhovno odgojio, kojemu sam ministrirao 24 godine, moj velečasni Ivan Burik – jedini ubijeni svećenik u domovinskom ratu u Hrvatskoj.
Uz njega moje srce krvari i poradi mog ubijenog oca Marijana Mijokovića u 68. godini života. Nakon zarobljavanja i boravka u Sremskoj Mitrovici u logoru, dovode ga nazad u Tovarnik te ga ubijaju na zvjerski način.
Simona i suprug Stanislav Mijoković (Foto: Facebook)
Nismo mu našli jednu ruku i stopalo nakon ekshumacije. Moj otac i čika Pavo su morali mučki ubijenog svećenika iznijeti iz podruma župnoga stana i odnijeti na groblje gdje su bili ostali ubijeni mještani te ih položiti u masovnu grobnicu.
Mog su oca htjeli ubiti 1943. godine zarobivši ga kad je došao na dopust kući, ali im je pobjegao. Ubili su ga ti isti unuci i sinovi Srba iz sela koji nisu zaboravili u kojoj je vojsci bio od 1941.-1945. godine.
‘Mora ona druga strana zatražiti oprost’
Mogu im oprostiti za te zločine, ali nitko od mene nije tražio oprost te takav niti ne važi, jer da bi vrijedio, mora ona druga strana zatražiti oprost za zločine koje su uradili te 1991. godine. Još u svibnju zatekla me vijest da je moj školski prijatelj sa kojim sam zajedno trenirao ubijen u Borovu selu – Petrušić Marinko Pele.
Ovi dani su posebno tužni za mene jer rane su otvorene i nikad zacijeliti neće. Moj Vukovar, gdje sam u školu išao, razorile su i oskrnavile zločinačke horde sa istoka samo sa jednim ciljem – da spase raspadajuću državu te stvore veliku Srbiju. Ostalo znate svi što je bilo… ‘Navik živi ki zgine pošteno’, Antun Gustav Matoš, rođen u Tovarniku 13.6.1873. (13.6 inače naša sveta Katolička Crkva slavi svetog Antu Padovanskog, i neka nas sve njegov zagovor prati). Mir i dobro’, zaključio je Stanislav Mijoković.
