Suočavanje s gubitkom voljenih osoba je teški, ali neizostavni dio naših života. Jedno novije istraživanje je otkrilo kako dolazi do ubrzanog starenja kao rezultata tuge, posebno nakon višestrukih gubitaka.
Gubitak voljene osobe uvijek je težak, ali nova istraživanja sugeriraju da, osim emocionalne boli, takav gubitak može utjecati na naš organizam i na druge načine. Studija Mailman ‘School of Public Health’ Sveučilišta Columbia, otkriva da bi smrt bliskih članova obitelji zapravo mogla ubrzati proces starenja na biološkoj razini, potencijalno stvarajući uvjete za raniju pojavu zdravstvenih problema povezanih sa starenjem.
Ova studija otkriva da ljudi koji su izgubili dva ili pak više bliskih članova obitelji, uključujući roditelje, partnere, braću i sestre ili djecu – pokazuju znakove ubrzanog biološkog starenja u odnosu na one koji nisu doživjeli takve gubitke. Taj je učinak bio vidljiv čak i među odraslima u 30-ima i ranim 40-ima, što sugerira da bi utjecaj tugovanja na naše tijelo mogao početi puno ranije nego što se mislilo.
Ubrzano biološko starenje
“Naša studija pokazuje jake veze između gubitka voljenih osoba tijekom životnog puta od djetinjstva do odrasle dobi i bržeg biološkog starenja”, kaže glavna autorica, doktorica Allison Aiello, profesorica epidemiologije na Sveučilištu Columbia.
Ali što je točno “biološko starenje” i po čemu se ono razlikuje od rođendana koje slavimo svake godine? Dok kronološka dob jednostavno mjeri vrijeme koliko smo živi, biološka dob odražava koliko dobro naša tijela funkcioniraju na staničnoj razini. Znanstvenici to mogu mjeriti pomoću specijaliziranih alata zvanih epigenetski satovi, koji promatraju specifične kemijske promjene u našoj DNK koje se nakupljaju kako starimo, piše StudyFinds.
Zamislite to kao razliku između godine modela automobila i njegovog stvarnog stanja. Oba automobila mogu biti iz 2010., ali onaj koji je dobro održavan bit će u mnogo boljem stanju od onog koji je izdržao teške uvjete. Slično tome, dvoje 40-godišnjaka može imati vrlo različitu biološku dob ovisno o njihovim životnim iskustvima i zdravstvenim navikama.
Ovo je službeno najdugovječnija obitelj na svijetu: Svaki dan za ručak jedu isto jelo
Kemijske promjene DNK
Što se tiče ove studije, Istraživači su koristili podatke iz Nacionalne longitudinalne studije o zdravlju adolescenata i odraslih, koja je pratila skupinu Amerikanaca od njihovog 7. do 12. razreda 1994.-1995. Proučili su informacije o smrtnim slučajevima u obitelji koje su prijavili sudionici tijekom pet valova studije, koja je obuhvaćala 24 godine.
U posljednjem valu (2016.-2018.), kada su sudionici bili u srednjim 30-ima do ranih 40-ih, istraživači su prikupili uzorke krvi od gotovo 4500 sudionika. Koristili su te uzorke za mjerenje “epigenetske dobi” – načina procjene biološke starosti na temelju kemijskih promjena DNK. Zatim su usporedili epigenetsku dob ljudi koji su doživjeli različit broj gubitaka kako bi utvrdili postoje li razlike.
Nalazi studije imaju važne implikacije na javno zdravlje i naše razumijevanje kako životna iskustva utječu na našu dugoročnu dobrobit. Gotovo 40 posto sudionika studije doživjelo je barem jedan značajan gubitak do vremena kada su bili u ranim 40-ima. Ova prevalencija naglašava koliko su takva iskustva česta i ukazuje na potrebu za boljim sustavima podrške za one koji se bore s tugom.
Kako starimo, gubici imaju veći utjecaj
Zanimljivo, istraživanje također pokazuje kako gubici doživljeni u odrasloj dobi imaju jači utjecaj na biološko starenje od onih doživljenih u djetinjstvu ili adolescenciji. To dovodi u pitanje uobičajenu pretpostavku da traume iz ranog života uvijek imaju najveći utjecaj i sugerira da kako starimo, postajemo osjetljiviji na posljedice gubitka.
Studija je uočila i izvjesne razlike između različitih rasnih i etničkih skupina. Veći udio crnih (57 posto) i latinoameričkih (41 posto) sudionika doživio je barem jedan gubitak u usporedbi s bijelim sudionicima (34 posto). Ova razlika u izloženosti gubitku mogla bi pridonijeti dobro dokumentiranim zdravstvenim nejednakostima među različitim rasnim i etničkim skupinama u Sjedinjenim Državama.
“Još uvijek ne razumijemo u potpunosti kako gubitak dovodi do lošeg zdravlja i veće smrtnosti, ali biološko starenje može biti jedan od mehanizama kao što je sugerirano u našoj studiji. Buduća istraživanja trebala bi se usredotočiti na pronalaženje načina za smanjenje nerazmjernih gubitaka među ranjivim skupinama. Za one koji dožive gubitak, ključno je osiguravanje sredstava za suočavanje i rješavanje traume”, kaže doktorica Aiello.
Razvijanje strategija za pružanje podrške
Iako se ova otkrića mogu činiti zastrašujućima, ona također pružaju nadu. Ako razumijemo kako iskustva poput gubitka utječu na našu biologiju, onda možemo razviti i bolje strategije za pružanje podrške onima koji tuguju i potencijalno ublažiti neke od dugoročnih utjecaja na zdravlje. To bi moglo uključivati ne samo emocionalnu podršku, već i intervencije usmjerene na promicanje zdravog starenja i otpornosti u suočavanju sa životnim izazovima.
Ova studija je podsjetnik da tuga nije samo emocionalni proces, već onaj koji može imati opipljive učinke na naše fizičko zdravlje.
Ovakve studije nastavljaju doprinositi cjelovitijem razumijevanju zdravlja i starenja. Prepoznavanjem dalekosežnih učinaka tugovanja, može se raditi na stvaranju društva koje bolje podržava pojedince u najizazovnijim životnim trenucima, potencijalno poboljšavajući dugoročne zdravstvene rezultate za svakoga.
