Donosimo intervjue s poznatim osobama koje nisu rođene u Zagrebu, ali su se upravo u njemu privatno i poslovno ostvarile te ga danas s ponosom zovu – drugim domom. Ostale intervjue pročitajte OVDJE!
Glazbenika i voditelja Sašu Lozara šira je javnost upoznala prije 18 godina kad je zapjevao u tada popularnom showu Story Supernova, a onda postao i dio prvog i posljednjeg hrvatskog boy banda Saša, Tin i Kedžo. Upravo se u to vrijeme doselio u Zagreb, i to ne samo zbog karijere – ljubav s današnjom suprugom Marinom tada je ‘bujala’ pa je preseljenje u metropolu bio logičan korak.
Boy band je otišao u glazbenu arhivu, Lozarova samostalna karijera se razvila i održala, a on je, pak, u svim tim godinama postao ‘naturalizirani Zagrepčanin’ koji žurbu velegrada kombinira s njegovom prirodom te brojnim mjestima za opuštanje u samoći i tišini.
Ovih je dana objavio novi singl ‘Lagano na vrijeme’ te postao detektiv u showu ‘Masked Singer’, a u pauzi od silnih poslovnih obveza za Zagreb.info prisjeća se svojih najranijih zagrebačkih dana i anegdota koje su mu se trajno urezale u pamćenje.
Možeš li se sjetiti svog prvog posjeta Zagrebu?
Baš prvog možda ne, ali jedan od prvih je bio kad me mama vodila sa sobom na posao. Sjećam se nezaobilaznog posjeta tadašnjoj pizzeriji Corso na uglu Gundulićeve. Ta pizza će mi oduvijek ostati u pamćenju. S obzirom na to da se i danas moja putovanja vrte oko hrane, vidim da mi je to ostalo iz djetinjstva (smijeh).
Pretpostavljam da iz tog razdoblja imaš i pokoju ‘zagrebačku anegdotu’?
Kad smo brat i ja bili mali, mama nas je vodila u Zagreb na hamburger na Trg. Ja sam uzeo classic hambi u onom old school pecivu sa sezamom, a brat se odlučio za hot dog. Prilikom naručivanja, teta za pultom je pitala brata s čime će hot dog misleći na priloge no moj braco je ispalio: s kobasom! Naravno da smo se smijali ko ludi, a njemu ništa nije bilo jasno.
Kad si se odlučio preseliti u Zagreb?
U Zagreb sam doselio 2005. godine. NIje mi bilo svejedno no to je bio sljedeći korak kako u mojoj vezi tako i u poslu.
Jesi li se u početku, kao mnogi ‘došljaci’, gubio po gradu?
Ako pričamo o mojim samostalnim putovanjima u grad onda je to doba srednje škole. Na početku sam naučio sve svoje nužne rute napamet. Kako od vlaka do škole i to je to. Kad su krenuli izlasci, vrlo sam se brzo opustio i prilagodio.
Volim centar Zagreba i tu neopipljivu vibru kojom zrači
Što ti je u preseljenju najteže palo?
Osamostaljenje je bilo najteže. Tada sam dosta bio dosta ovisan o svojima i doma su me mazili i pazili, pogotovo baka. Žena nije imala iste namjere (smijeh).
Pretpostavljam da su Zagreb i tvoj rodni Laduč po mnogo čemu dijametralno suprotni?
Tako je, nema puno sličnosti. Laduč je malo mjesto koje živi potpuno drugim tempom. Sve je drugačije, od arhitekture do ljudi.
Kad i čime te Zagreb ‘kupio’?
Zagreb me još uvijek kupuje. Obožavam ga. Stalno me iznenađuje, kako s dobrim tako i s manje dobrim stvarima.
Pretpostavljam da si prošao mnoge kvartove u potrazi za onim pravim?
Živio sam prvo u Dubravi (Trnovčica) pa u Donjem Gradu. Volim centar Zagreba i tu neopipljivu vibru kojom zrači. Dostupnost svega. Trnovčica će mi jednako tako ostati u pamćenju kao kvart u kojem sam počeo samostalan život i začeo obitelj.
Na početku sam naučio sve svoje nužne rute napamet – kako od vlaka do škole i to je to
Što još, osim Trnovčice, voliš u Zagrebu?
Podjednako volim gradske ulice i zagrebačke zelene površine no top topova mi je Dubravkin put. To je moja najčešća jogging ruta koja mi nikad neće dosaditi i koja se mijenja kroz godišnja doba kao neko umjetničko djelo.
Lijepo zboriš o Zagrebu, no on, dakako, nije savršen. Što ti najviše smeta?
Sve što mi smeta u Zagrebu je ono što smeta većini, ali mislim da nisam mjerodavan pričati o tome. Ne vidim smisao kritiziranja ako ne mogu ponuditi rješenje. Nikad nije sve ugodno. Život u velikom gradu donese i neka loša iskustva no i s njima se nosimo i nastavljamo dalje.
Je li se Zagreb promijenio u ovih 18 godina koliko u njemu živiš?
Moram priznati da jest. Oscilirao je kroz godine, ali na žalost, većinom površinski.
Prepoznaju li te, prilaze li ti Zagrepčani?
Prilaze. Meni je to oduvijek bilo simpatično. Ponekad priđu pa se slikaju, a ponekad se samo nasmiju u prolazu.
Za kraj, Zagreb u tri riječi?
S obzirom na to da ja još uvijek gledam grad kroz oči dječaka sa sela, te riječi bi bile ‘beli Zagreb grad’!
