Baš kao kad je u pitanju bilo koja bolest, kvaliteta života se može bitno narušiti, ali kada govorimo o mentalnim bolestima, slobodno možemo reći kako pojedincima mogu promijeniti čitav život. Često ostavljeni po strani i nepravedno stigmatizirani, osobe s mentalnim oboljenjima koje ionako nose težak životni teret, često bivaju društveno izolirane što im u konačnici još više otežava svakodnevicu.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije procjenjuje se da na svijetu 25 posto osoba boluje od različitih mentalnih poremećaja (SZO, 2022), a među najčešćim poremećajima bez obzira na spol i dob su anksiozni i depresivni poremećaji. No, zahvaljujući sve većem napretku medicine, ali i sve široj osviještenosti, moguće je prepoznati simptome u ranoj fazi razvoja poremećaja, a samim time se prognozira i bolja uspješnost liječenja.
Kada bismo trebali definirati duševne ili mentalne bolesti, mogli bismo reći kako je u najširem smislu riječ o svakom poremećaju funkcije mozga koji utječe na mišljenje, osjećaje ili sposobnost osobe da komunicira sa svojom okolinom. To su ukratko stanja u kojima ponašanja, ali i doživljaji oboljele osobe odskaču od uobičajenih obrazaca ponašanja. Ponekad u razgovoru možemo čuti kako netko govori da je u psihozi aludirajući pri tome na stanje u kojem se nalazi, a koje najčešće opisuje neku jako konfuznu ili stresnu situaciju. No, gledano sa zdravstvene strane, riječ je o puno težem obliku bolesti.
Postoje okidači koji nisu zanemarivi
Neke od njih mogu biti doživotne i onesposobiti osobu za normalno funkcioniranje, a u tu skupinu možemo ubrojati shizofreniju, shizoafektivne poremećaje, perzistentne sumanute poremećaje ili shizotipne poremećaje. U drugu skupinu spadaju kratkotrajne psihoze koje mogu proći bez nekih većih posljedica.
Uzroci mogu biti različiti, a u pravilu je riječ o kombinaciji složenih bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. Nekim stanjima uzrok može biti bolest koja utječe na funkcioniranje mozga, a to mogu biti Parkinsonova bolest, Huntingtonova bolest, Alzheimerova demencija, HIV, epilepsija, oštećenja i tumori mozga.
Za neke od psihičkih oboljenja postoje genske predispozicije pa su se znanstvenici složili kako se u nekim obiteljima puno više javlja shizofrenija nego u drugim. Naime, istraživanja su pokazala da je rizik za pojavu shizofrenije kod potomaka oba roditelja oboljela od shizofrenije 27,3 posto.
Iako nije pronađen “gen za shizofreniju“, došlo se do spoznaje da postoje tzv. “kandidat-geni” uz kombinaciju raznih genetskih mutacija.
Osim toga, okidač mogu biti i stresni traumatski životni događaji, neovisno radi li se o ranom djetinjstvu ili u odrasloj dobi kroz seksualno, fizičko ili pak emocionalno zlostavljanje.
Svjetski dan mentalnog zdravlja
Unatoč napretku medicine i sve većim uspjesima u liječenju, valja naglasiti kako psihologija vrlo sporo usvaja neke spoznaje koje potom primjenjuje u praksi. Svakako, tu je neupitan i doprinos šire zajednice, a kako bi se podigla svijest o ovom globalnom problemu, 10. listopada svake godine se obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja.
Tim povodom razgovarali smo sa Zagrepčaninom iza kojeg je teška životna borba, a koji nam je ispričao s kakvim se sve poteškoćama na tom putu susretao. Svoj “križni put” kako ga sam naziva, skriva od okoline jer ne želi dodatnu stigmatizaciju pa ćemo ga nazvati Ivan.
Za sebe kaže da je imao djetinjstvo koje se nije previše izdvajalo ni po čemu. U školi je bio uzoran učenik, upisao je gimnaziju, a kako ističe, škola mu nije zadavala neki veliki stres. Tu su i prve simpatije, pa i ljubavi, prve ulične svađe s ekipom iz susjednog kvarta, no ništa što i ostali klinci koji su 80-ih odrastali u Zagrebu nisu doživjeli.
No, onda je došao kraj srednje pa i upis na željeni fakultet, a u tom periodu, kasnije će shvatiti Ivan, donosi pogrešne odabire. Naime, u društvu je počela konzumacija marihuane pa se i on priključio takvom načinu “opuštanja” s društvom. Kasnije je saznao koliko je to bilo kobno.
‘Prolazio sam pakao’
Prvu epizodu, kako ju naziva, doživio je već na prvoj godini faksa. “Malo sam se opustio, novo društvo, izlasci, sve se to odrazilo na moje učenje pa kad su došli ispitni rokovi pritisak je sve više rastao, a ja sam sve češće posezao za već opisanim smirenjem. Onda sam počeo ne spavati i jedno šestu noć tog pakla sam zamolio mamu da mi nekako pomogne. Roditelji baš i nisu primijetili velike promjene jer su bili okupirani svojim poslovima, a malo drugačije ponašanje pripisivali su stresu pred ispite. Sjećam se da bih uspio par puta zaspati, to bi trajalo možda koju minutu, ali ti snovi su bili zastrašujući. Malo po malo preselili su se i na javu, a ubrzo sam počeo gubiti doticaj s realnošću, jednostavno više nisam znao što je stvarno, a što plod moje mašte.
U bunilu sam banuo majci u sobu jednu noć i nešto suvislo uspio reći, dalje mi je sve u nekoj magli, ali to bih najbolje mogao opisati kao da stojite na nekom najprometnijem svjetskom kolodvoru i oko vas je tisuće ljudi, svatko od njih nešto govori i nekuda žuri, a samo vi stojite u mjestu ne znajući ni gdje ste ni tko ste, a pri tome vas prati neobjašnjiv strah za život. Samo čekate trenutak kad će se dogoditi nešto loše. Srce divljački skače, preznojite se, pa kao da dođu dvije minute mira i onda opet neki crni film praćen jako ružnim osjećajem”, prepričava nam Ivan koji je prvi put u bolnici proveo mjesec dana.
Dane koje je ondje proveo pamti kao kroz neku maglu, ali ističe kako mu je razgovor s jednim vrsnim psihijatrom pomogao da bude tu gdje danas je. Naime, do svoje 35 godine imao je ukupno pet hospitalizacija, ali kako ističe, svaki sljedeći put mu je bilo sve lakše prepoznati simptome na vrijeme i samim time reagirati da na vrijeme dođe u bolnicu, pa tako i da manje trpi sve ono negativno što ide uz tu bolest, a riječ je o dijagnozi paranoidne shizofrenije.
Psihoaktivne supstance ‘probudile’ bolest
Riječ je o jednom od pet oblika shizofrenije, a stručnjaci ističu kako je paranoidna shizofrenija najčešći oblik te da ima puno bolje šanse od ostalih oblika ove bolesti.
Oboljeli najčešće imaju paranoične iluzije i halucinacije. Još uvijek se ne zna točan uzrok, ali stručnjaci vjeruju da se radi o moždanoj disfunkciji, a okidači mogu biti genetski, te neki stresni životni događaji.
ONE SU OTVORILE DUŠU: ‘Deseti put na psihijatriji, moj je život slika EKG-a’
Ono što je do sada poznato je da veći rizik imaju osobe koje u svojoj obitelji imaju povijest psihotičnih poremećaja, a jedan od faktora može biti i izloženost virusnoj infekciji u maternici, stres, zlostavljanje ili pak korištenje psihoaktivnih supstanci u razdoblju adolescencije, što je bio i Ivanov slučaj.
‘Kao da sam izgubio deset godina života’
Lijek nažalost ne postoji pa govorimo o cjeloživotnom liječenju, no vrsta lijekova i način liječenja ovise o intenzitetu i ozbiljnosti simptoma, kao i medicinskoj anamnezi bolesnika. Ivan je godinama koristio propisane antipsihotike, no dugo je trebalo da se pronađe izgovarajuća terapija pod kojom je mogao normalno funkcionirati.
“Osjećam se kao da sam izgubio deset godina života, a najveći razlog tome je što sam se cijelo vrijeme skrivao. Bojao sam se da ako drugi saznaju za moje stanje, da će odbijati druženje sa mnom. Samo je dvoje mojih prijatelja znalo za istinu, od ostalih sam se sam s vremenom distancirao zbog moguće osude. Znate kad netko priča u društvu pa nekog opisuje kao ludog i onda svi odmahnu rukom i ta osoba ostane nekako obilježena jer podrazumijeva se da nije normalna i nitko s njom ne želi imati posla. To si nikako nisam htio priuštiti”, govori Ivan.
Ključnim za svoj životni napredak smatra to što je imao kvalitetne liječnike koji su mu se posvetili i koji su vjerovali u njegov napredak, a to su prenijeli i na njega, uz to obitelj mu je bila velika potpora sve vrijeme.
‘I dan danas se skrivam’
Zbog toga se trudio završiti fakultet, no prava je borba uslijedila zbog traženja posla. Strahovi su se pojavili da ga zbog bolesti nitko neće htjeti zaposliti pa je trebalo vremena da dođe do prvog radnog mjesta.
Na sreću, uspio je naći posao koji može raditi od kuće pa ga je to ohrabrilo.
“Sad s odmakom mogu reći da je povratak u normalu poprilično bolan da tako kažem. Ja se dan danas skrivam, odnosno ne govorim nikome o svojoj dijagnozi, ali mogu reći da vodim sasvim normalan život. Sam se brinem o sebi, odselio sam od roditelja i započeo život s partnericom koja je upoznata s mojim stanjem. Jednom mjesečno odlazim u ordinaciju kod svoje doktorice jer terapiju primam injekcijom, a lijekove ne koristim godinama.
‘Depra’: Politički vrh Možemo na predstavljanju knjige Aleksandra Stankovića
No, u meni uvijek postoji onaj strah, kad upoznam nekog novog da će ta osoba nekim čudom na meni iščitati moju bolest, da će me zbog toga osuditi i odbaciti. Tu su i dalje neke slike koje me znaju pratiti kroz dan, ali shvatio sam da je ključno zaposliti mozak da nešto konstruktivno radi, pogotovo da osoba stvara nešto vidljivo i opipljivo. Svaki dan je neka nova borba, a najteže mi pada što još uvijek znam osjećati iscrpljenost i bezvoljnost. Trudim se svim silama ići kroz život dalje, maštam da ću jednog dana osnovati obitelj, no onda se opet pojavi strah, a to je da mi ponovno dođe epizoda i da izlažem svoju djecu stresu da me takvog gledaju.
Ona ne mora doći više nikada, a može i za dva tjedna, to je ono što je kod ove bolesti lutrija i što me stalno čini pomalo napetim”, otkriva Ivan.
‘Obitelj mora reagirati’
Psihoterapije odrađuje po potrebi, a jednom godišnje mora se javiti svom psihijatru koji prati njegovo stanje kako bi se na vrijeme reagiralo.
Ivan se nada kako će se stvari bitno promijeniti i kako će se osobama s mentalnim oboljenjima dati više prilika u životu. Ključnim smatra edukaciju koja se treba provoditi na svim nivoima.
“Prvo svaka obitelj mora sebi priznati da se to njima događa. Ja sam imao sreće da su moji roditelji bili uz mene od prvog trenutka i davali mi potporu kroz čitav postupak liječenja. Nažalost, upoznao sam i osobe koje su od obitelji doživjele nerazumijevanje pa i odbacivanje. Upoznao sam mladića čija je majka negirala dugo vremena sve simptome koje je on imao jer si nije željela priznati da se to događa njenom djetetu. Rezultiralo je time da se bolest značajno pogoršala i teško da će se on ikada izvući. Zato naglašavam da obitelj treba biti prva koja će znati prepoznati ili bar potražiti pomoć, bilo kakav savjet kad uoče da se nešto mijenja s ponašanjem bližnjih.
Uključivanje zajednice je isto jako važno jer kao što sam i sam ranije rekao, mene je i danas sram i strah zbog onoga tko jesam, odnosno zbog bolesti koja će me doživotno pratiti. Svakako da treba razjasniti da nisu sve psihičke bolesti iste, neki su ljudi nažalost opasni i za sebe i za okolinu i tu smatram da struka treba pravilno reagirati, ali ja prvenstveno ovdje govorim o ljudima koji su u stanju živjeti sa svojom dijagnozom bez da ikoga ugrožavaju.
Dovoljno nam je to što nosimo u sebi, a svaka dodatna osuda okoline je jedan dodatan uteg koji moramo ponijeti na svom križnom putu. Nikada neću zaboraviti kako mi je partnerica nakon što sam joj otkrio svoju dijagnozu, rekla kako niti u jednom trenutku nije posumnjala da sa mnom nešto ‘nije u redu’, a ja sam skupljao snagu da joj priznam jer sam se bojao osude i odbacivanja. Ne smatram da je ovdje riječ o nedostatku samopouzdanja nego konstantnom strahu koji me progoni, a to je da ću biti obilježen, da ću ostati bez svega što sam uspio postići za ove godine. Znam da se zdravim ljudima to čini kao nešto što se podrazumijeva, ali vjerujte mi, za osobe s mojom dijagnozom ovo je jako veliko životno postignuće”, zaključio je Ivan.
Mentalni poremećaji na visokom mjestu
Ivan je jedan od brojnih Hrvata koji se bore s mentalnim bolestima, naime prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj su mentalni poremećaji na četvrtom mjestu zdravstvenih problema građana, odmah poslije kardiovaskularnih i malignih bolesti te ozljeda, a najveći postotak odnosi se na depresivne poremećaje, zatim poremećaje uzrokovane alkoholom i anksiozne poremećaje.
Uz to shizofrenija je na prvom mjestu kada je u pitanju broja dana provedenih u bolnicama, a na drugom mjestu po broju hospitalizacija, odmah iza poremećaja uzrokovanih alkoholom.
Svaki pojedinac ima pravo na dostojanstven život, a to uključuje i pravo na mentalno zdravlje. Iako se radi na podizanju svjesnosti o važnosti mentalnog zdravlja, obilježavanje Svjetskog dana mentalnog zdravlja predstavlja idealnu priliku za još više edukacije kako bi se na vrijeme mogli prepoznati znakovi i simptomi koji upućuju na postojanje bolesti.
