Školska godina koja je pred ovogodišnjim đacima po mnogo čemu će se razlikovati od prethodnih. Osim zbog novih mjera zaštite od širenja globalne pandemije, a bez obzira na dob učenika, povratak u školske klube bit će izazovan kako za školarce, tako i za njihove roditelje.
Ella Selak Bagarić, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, za tportal je podijelila nekoliko korisnih savjeta za što bezbolnije preživljavanje početka ove školske godine.
Školska godina koja predstoji, po svemu sudeći bit će po mnogo čemu drukčija od prijašnjih, a kako bi je i roditelji i djeca preživjeli sa što manje stresa, sa tportala su o tome popričali s psihologinjom Ellom Selak Bagarić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.
‘Iza nas je stresan period, a i dalje živimo u neizvjesnim vremenima, u kojima je potrebno prvenstveno čuvati zdravlje. Najčešće pitanje koje mi u ambulanti djeca postavljaju je ‘kada će korona proći?’. Svi su se suočili s gubicima – svoje rutine, fizičkog kontakta, onog što im je bilo normalno, nečega za što ranije nisu ni bili svjesni koliko im je bitno. Djeci su predvidljivost, stabilnost i sigurnost najpotrebnije, a svaki novi početak, poput nove školske godine, može im biti stresan i u vrijeme bez pandemije. Čak i kada se vesele tome, a pogotovo tijekom svih mjera koje su trenutno na snazi. Svakako se mogu očekivati brojne emocije djece tijekom povratka u školske klupe. I sami roditelji mogu biti skeptični ili frustrirani s obzirom na neizvjesnu situaciju, no važno je da su svjesni toga kako je njihova uloga ključna u poticanju na pozitivnu prilagodbu te pomaganju u nošenju sa stresom i brigama’, rekla je psihologinja.
U ovom je trenu, kako objašnjava, najvažnije da roditelji dobiju detaljne i jasne informacije i upute kako će izgledati dan djeteta u školi, koliko djece je na nastavi, kako su organizirane pauze…
‘Tek kada ima sve te informacije, roditelj može kvalitetno pripremiti dijete razgovorom, ali i sam biti mirniji. Iako se nekada čini da i bez razgovora djeca razumiju ono što se događa oko njih, moramo ih pripremiti na promjene i informirati sukladno dobi, vodeći računa o tome da su možda čuli ili zaključili i nešto što i nije istina. Razgovor treba započeti pitanjima o tome o čemu razmišljaju kada zamisle povratak u školske klupe, što ih brine, a zatim omogućiti da pitaju ono što ih zanima, primjerice kako će izgledati učionica i kako će se moći družiti s prijateljima. Djeci je važno iznijeti što se sve u školi čini kako bi ostali zdravi, uz naglašavanje važnosti njihove uloge i odgovornosti u tome da ostanu sigurna – poput poštivanja higijenskih mjera, pravila fizičke udaljenosti, svega onoga što je u našoj kontroli i što sami možemo napraviti’, rekla je.
Zdravstvena kriza i potresi koji su pogodili Zagreb, kaže psihologinja, izvor su značajnog stresa za odrasle, ali i djecu.
‘Mlađa djeca teško izražavaju svoje osjećaje riječima, ali nam ih zato pokazuju na niz drugih načina, pa nam ponekad lako promaknu ili smo ih skloni pripisati drugim uzrocima, primjerice kada iskazuju više nepoželjnih ponašanja nego ranije, kada su plačljiva, ljutita te kada burno reagiraju. Djeca u višim razredima možda neće željeti izraziti svoje osjećaje riječima, ali ih možemo prepoznati prema njihovim reakcijama. Znakovi stresa kod djece mogu se razlikovati od djeteta do djeteta, no kada znamo da su doživjela događaje koji su njegov značajan izvor, poput zdravstvene krize i potresa, važno je obratiti pažnju na njihovo funkcioniranje. Dijete školske dobi koje je doživjelo stres imat će nagle promjene raspoloženja, biti razdražljivo, napeto, prestrašeno, javit će mu se možda i neki novi strahovi. Moguće je očekivati i nesigurnost, zbunjenost, gubitak interesa za aktivnosti koje ga inače vesele, a može doći i do povlačenja u sebe. Roditelji trebaju pratiti i promjene u apetitu i/ili spavanju. Mnoga djeca uslijed stresa mogu imati i somatske reakcije – žaliti se na bolove u trbuhu, glavobolju, probavne teškoće i umor’, kaže Selak Bagarić.
Upozorila je da su pri polasku u školu moguće i burne emocionalne reakcije poput bijesa i svadljivosti, preplavljenosti, tvrdoglavosti ili pak agresivnosti.
‘Sve ovo što sam navela može dovesti i do teškoća u školovanju, izvršavanju obaveza ili održavanju pažnje i koncentracije prilikom učenja, što djeci može jako otežati postizanje uspjeha na koji su navikli. Zato prioritet treba biti na strpljenju, podršci i razumijevanju za ono što dijete osjeća, a učenje i izvršavanje obaveza prilagoditi ne zahtjevima škole, nego mogućnostima djeteta u ovom trenu. Nadalje, roditelji trebaju postaviti granice koje služe očuvanju zdravlja i sigurnosti, no voditi računa o tome da dijete u ovom periodu treba razumijevanje, podršku i veliku fleksibilnost. Iako će možda njegove reakcije govoriti drugačije – ono treba prisutnost roditelja. Biti tu za njega kada želi (ali i kada ne želi), razgovarati, prepoznati njegove emocionalne potrebe i biti strpljiv govori mu da je voljeno i zaštićeno. Ponekad podršku pokazujemo i bez riječi. U redu je ako dijete nije uvijek raspoloženo za razgovor. Adaptacija se ne događa u trenutku – adaptacija je proces’, kaže psihologinja.
Kod djece se može javiti i otpor od svih promjena u školskim klupama koje ih čekaju, poput poštivanja fizičke udaljenosti od prijatelja, ali je važno potaknuti ih na razmišljanje o tome što dobivaju time, a ne što gube, jer će moći provesti vrijeme s prijateljima u školi, ne dovodeći ni sebe ni njih u rizik, smatra Selak Bagarić.
Što djeci zapravo treba?