Uz Dan državnosti, 30. svibanj je i Dan branitelja Grada Zagreba, a zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, najavio je planirano druženje s veteranima iz metropole.
“S braniteljskim ćemo udrugama na groblju Mirogoj obilježiti taj dan za sve poginule branitelje. Imat ćemo i druženje s različitim braniteljskim udrugama i ratnim zapovjednicima”, najavio je Tomašević u ponedjeljak.
S najavljenim programom, zadovoljan je i Zdenko Ostović, predsjednik Policijske udruge hrvatskih branitelja Grada Zagreba i Zagrebačke županije koja broji oko 460 članova, ocijenivši ga odlično pripremljenim.
“Program budi sjećanje na sve naše redarstvenike, branitelje koji su sudjelovali te ostavili svoje živote i zdravlje u Domovinskom ratu”, rekao nam je Ostović.
Strah nakon Titove smrti
Policijska udruga hrvatskih branitelja Grada Zagreba otvorena je svim bivšim članovima policije tijekom Domovinskog rata, a posebno se s ponosom u toj udruzi sjećaju postrojenja prvih hrvatskih redarstvenika 1990. godine te 7. rujna te iste godine kada je osnovan ATJ Lučko.
Kako je napomenuo Ostović, u tim su se postrojbama pričuvni policajci već devedesetih odazvali pozivu za obranu Hrvatske i to iz svih policijskih struktura.
Prisjetivši se barikada i oružanih straža, kako ih je nazvao “hrvatskih Srba”, naveo je i kako su se neki rata koji je postao stvarnost 1991. godine bojali još nakon smrti nekadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita, a prvi su problemi krenuli 1990. godine.
Dok je na području s većinskim srpskim stanovništvom bilo poprilično agresivno, prisjetio se kako je Zagreb disao drukčije, iako svejedno prilično napeto.
“U Zagrebu se nije osjetila ta agresija, ali se jednostavno osjetio nemir. Većinom je srpska populacija u policiji preko noći nestajala (odlazila u pobunjena područja) ili su malo negodovali, osjećali su se i oni ugroženi. U nama je svima rastao nacionalni ponos, identitet. Ali neki od srpskih policajaca su ostali odani hrvatskom grbu, a sa mnom na terenu su u postrojbi bili i pripadnici srpske nacionalnosti”, prepričavao nam je Ostović.
Osim kao policajac u Zagrebu, koji je u policijsku službu na području Novog Zagreba pristupio u studenom 1990. godine, u ratu je djelovao i na brojnim prvim linijama borbe, kao što su Struga Banska, Pakrac, Banija ili Banovina, Slunj i Petrinja.
“Išli smo prema policijskim odredbama, smjene su trajale od 20 do 25 dana, a onda bismo se vratili u Zagreb po smjenama kako bismo se odmorili. Bolje pripremljene postrojbe su išle u Slavoniju i prema specifičnijim potrebama”, opisivao nam je ustroj u kojemu je služio.
Obitelj sa ženom i dvoje cjece ostala je u Zagrebu i dok se Ostović na prvim linijama susretao s najizravnijom opasnosti, bilo mu je lakše znajući da je glavni grad Hrvatske u kojoj je njegova obitelj daleko od bojišnice.
Prisjetio se kako su njegovi suborci, primjerice u Strugi Banskoj spašavali vlastite obitelji, domove, mjesta u kojima su rođeni, doživljavali puno osobnije tragedije i da su sigurno imali drukčiju osjećaj nego suborci iz Zagreba.
No, iako su se te bitke odvijale daleko od metropole, uspjeh na tim područjima je presuđivao hoće li tako i dalje ostati.
“Kad smo išli iz Zagreba, svi smo shvatili da nema mira i da bismo obranili svoj grad, obitelj, morali smo biti na tim linijama. Te linije su bile obrana grada”, objašnjavao nam je Ostović.
Dodao je i kako u to vrijeme nije bilo puno oružja te su vojnici jedno drugome davali oružje kako su se mijenjali na položajima.
Upravo je to igralo i veliku ulogu u izgradnji zajedništva.
“Imali smo snagu domoljuba, zajedništvo kakvo se možda više nikad neće ni ponoviti. Nismo pitali tko je od kuda, tu su bili i ljudi iz Hrvatske, ali i Bosne i svi smo se ujedinili kao Hrvati koji brane hrvatsku državu i žele uspostaviti red i mir”, rekao nam je Ostović ustvrdivši kako bez toga država ne bi bila obranjena.
Svibanjske žrtve: ‘Grdo smo se osjećali na bojišnici’
Mijenjajući se na relaciji Zagreb-prva crta bojišnice, Ostović se prisjetio i posebno teškog događaja za same Zagrepčane: raketiranje Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. godine, tragičan i zastrašujući događaj koji je dočekao na bojištu, daleko od obitelji koja je bila u granatiranom gradu.
“Svi smo se grdo osjećali, pogotovo oni koji su živjeli u centru grada i oko bolnice Klaićeva. Bili su jako zabrinuti za svoje obitelji”, opisivao je tešku atmosferu.
Informaciju o tome da je Zagreb napadnut nije doznao odmah, ali kako kaže, brzo je došao u priliku nazvati svoju obitelj.
“U Zagrebu su stradali ljudi, a nismo znali hoće li se to nastaviti i gdje ćemo mi djelovati. To su situacije kad ne znate gdje su vam misli, a uz sve to, napeti ste na prvoj liniji, prijatelji vam ginu sa strane, jednostavno, košmar u glavi”, rekao je Ostović kojega su u Zagrebu čekali dvoje djece i supruga.
Dok je poznato da je granatiranje Zagreba bila “osveta” za uspjehe u operaciji Bljesak, Ostović se prisjetio kako je sudjelovao u Bljesku.
“To je bio prvi pokazatelj snage naše vojske i spremnosti, kada su u nekoliko dana oslobođeni Okučani Jasenovac, Novska i drugi krajevi. Hrvatska je vojska stasala u pravu snagu, spremnost, opremljenost, dovoljna za naše uvjete na teritoriju Hrvatske”, prisjetio se Ostović ponosno.
U Zagrebu je kasnije te godine doznao i za uspjeh Oluje, a osjećaj uspjeha te operacije je opisao nestvarnim, iako je naglasio da se i među vojnicima osjetilo kako rukovodstvo sprema akciju, kako su se povećavale postrojbe, a vojnici, nakon četiri, pet godina ratovanja, bivali su sve bolji i spremniji za bitke.
Srčani, ali neorganizirani
Dok su Ostoviću sjećanja na rat živa, uspomena u vidu fotografija nema, iako je jedan njegov poznanik iz Sigeta fotografirao vojnike među kojima je i današnji predsjednik Policijske udruge hrvatskih branitelja Grada Zagreba i Zagrebačke županije.
“Na početku rata imao sam dugu kosu kao i svi mladi iz Zagreba. Onda sam otišao u rat u Slunj i tamo bio kod brijača koji me je ošišao na ćelavo. Stršale su mi uši pa sam zbog toga izbjegavao slikanje”, ispričao nam je uz smijeh jednu od ratnih anegdota.
Međutim, to ga je podsjetilo i kako je naposljetku bilo problema u organizaciji, odnosno gdje vodstvo nije znalo gdje se tko nalazi.
“Dva sam tjedna bio na terenu, a policija mi je došla u Zagreb kao bi me mobilizirala. Supruga se bojala da su došli joj reći da sam poginuo. Neki policajci, iako znamo da su bili na ratištu nisu bili evidentirani i nema službenog dokumenta kako su bili na terenu. Među njima ima i poginulih u Petrinji”, upozorio je Ostović na probleme za koje se nada da će se riješiti, opisavši kako su bili srčani, ali ne i organizirani, sve do usavršavanja kroz ratna djelovanja.
